nedjelja, 24. siječnja 2016.

Martina Sviben | Delphine de Vigan: Ništa se ne opire noći

Potresan i bolno iskren (auto)biografski roman, zapravo ispovijed, ljekovita naracija. Traženje sebe i traženje u/po sebi koje će dovesti do kakvog-takvog smirenja. Smirenje će autorici u konačnici pružiti samoosvještenje ljubavi prema osobi koja joj je razarala život i utisnula brojne traume, ali kojoj se i divila. Fragmentarna struktura teksta građena je od svjedočanstava članova obitelji, činjenica pronađenih u obiteljskim dnevnicima, snimljene djedove biografije na kazetama. Naravno, tu su i vlastita sjećanja koja su možda i najmučniji dio istraživanja kojem se Delphine de Vigan posvetila.


"Ne znam više kako sam došla na pomisao da pišem o majci, o njoj ili polazeći od nje, znam koliko sam odbijala tu ideju, držala je na distanci koliko je najdulje bilo moguće, sastavljala popis autora koji su pisali o svojoj, od najstarijih do najrecentnijih, sve ne bih li sama sebi dokazala koliko je taj teren miniran, a tema otrcana, odagnavala sam rečenice koje bi nadolazile u rano jutro ili pri nekom sjećanju, sve sami počeci romana u svim mogućim oblicima od kojih nisam htjela čuti ni prvu riječ, popisivala sam prepreke koje će mi se neumitno pojaviti i nemjerljive rizike kojima ću se izložiti ako se toga prihvatim.
Moja je majka predstavljala odveć široko polje, odveć mračno, odveć beznadno: previše pretrgavanja, sve u svemu." 
Autorica i njezina majka Lucile pripadaju velikoj obitelji koja se u vrijeme majčina djetinjstva svake godine proširivala za još jedno dijete. Djed i baka, Lucileini roditelji, uspostavljeni su kao dominantne i ambivalentne figure u životima svoje djece i njihovih potomaka. Georges dominira inteligencijom, rječitošću, svestranošću, zaraznim šarmom, a kasnije saznajemo, i okrutnošću. Vjerojatno je silovao Lucile. Liane je beskrajno odana Georgesu, spremna žrtvovati i psihu vlastite djece, ali ipak uspijeva zadržati i jednu životnu vedrinu, sportski duh i blagost koja vjerojatno sprječava da se čitava obitelj u kriznim situacijama (kojih je bilo mnogo) trajno ne rasprsne.
Lucile je manično-depresivna. Lucile je i beskrajno jaka, premda bi je svi opisali kao krhku. Bipolarni poremećaj neumitno ostavlja trag na okolini, najviše na djeci. Ne radi se o karakternoj osobini, o nečem voljnom, radi se o bolesti. Teškoj i tragičnoj. U ovome je romanu to jasno pokazano.
Delphine de Vigan dotiče se u svojim fragmentarnim zapisima i vlastite anoreksije koju je podrobnije obradila u romanu "Dani bez gladi" (2001.).
Autorica nekoliko puta, napredujući kroz tekst i svoje osjećaje, pokazuje nesigurnost jer ne zna kamo će dospjeti i što će joj pisanje donijeti. Na kraju romana u snažnim je slikama (kojih ne nedostaje niti ranije) ocrtan tekstualni spomenik majci koji će trajno ljekovito djelovati na nju i njezine bližnje. To je i najveće bogatstvo teksta.

Nema komentara :

Objavi komentar