Goran M. Butković je najava jednog samosvojnog i autohtonog pjesnika. Njegov imaginarni zavičaj ima imena realni toponima kojima poopćuje svijet, stvara univerzum u kojem stanuju osjećanjamisao i misao riječi. U njegovoj poeziji se otvara jedan mnogodimenzionalan svijet kojim kroče bića riječi ali ne i bestjelesna jer utjelovljena u tvar jezika. Butković je potvrda da postoji više autonomnih poezija, a ne više pjesničkih vrsta poezije. Ono prvo je teza filozofije poezije od Marije Zambrano, do Umberta Eca i Tomislava Dretara, ovo drugo je pitanje forme, kalupa za namisao ideju, oćut života. čisto pitanje pitanje forme. Dakle, u Butkovićevoj poeziji ljubavi otvara se svijet ljubavi kojoj je potvrda neposjedovanje i odsustvovanje, napuštenost i nada, vjera u osjećanje...