Update operativnog sistema 2026.
Kada me pitaju, gdje ste bili za praznike, zašto da lažem i pišem o nekakvim svemirskim skijalištima gdje je snijeg zlatne boje, poseban ili o ljuljuškanju svojih jajca na nekom od otočja u Indijskom oceanu. Zajebi to. Ljenčario sam doma i smislio jebeni izum, – pred patentiranje – zbilja funkcionalan. Ukratko ću ga opisati i tiče se muškaraca, a i žena, ako žele. Uvijek se jebem kada idem zapaliti pljugu na balkon, kao da idem na kampiranje. Uzmi pljuge, upaljač, jer onaj vani smrznuti neće kresnuti, pa šalicu kave u drugu ruku i onda opet u prvu, lijevu ruku s kojom sam već uzeo pljuge tražim da uzimam dekicu za pod guzicu, a onda skužim da sam kod prijašnjeg pušenja tu dekicu, koja bi ti trebala grijati guzu, ostavio vani i hladna je k’o sam vrag. Neupotrebljiva, tražim drugu, uzimam u drugu, u desnu ruku u kojoj već držim šalicu s kavom i krećem prema balkonu, dolazim pred balkonska vrata, prolijevam dio kave, pokušavajući otvoriti balkonska vrata, sad trebam i oprati pod da ne ostane ljepljiv, sranje, a trebam samo zapaliti i otpiti koji gutljaj kave. Oslobađam jednu ruku, otvaram balkonska vrata, stavljam deku na stolicu, ostale rekvizite za uživanciju stavljam na balkanski stol, da uživam u trenutku koji traje tek koju minutu i skužim da nisam obukao jaknu, koja mi je spremna isključivo za vrijeme kada boravim na balkonu. Odlazim po jaknu, oblačim, otvaram vrata, zatvaram, da hladnoća ne ulazi i sjedam na već jebeno hladnu deku, koju sam stavio prije nekoliko trenutaka. Toliko zbrke oko jedne pljuge. Jebeno kampersko rasulo. Prepustim se, dim, dva, pa srk kave, koja više nije topla kava, nego Ice coffee. Završavam, smrznut, odlazim do garniture da legnem i prekrijem ozeblu guzicu s dekicom, jebi ga, nema je. I ovu drugu ostavljam na balkonu. Baš sam kreten, zaboravih je na balkonskoj stolici. Odlazim do balkona i unesem obje. Guza je hladna i moram naći treću, toplu dekicu. Treća je kod Boki, moje supruge i ne da je. Onda četvrtu. Gdje je četvrta? Gore na katu. Nađem dekicu, sretan i dok sam se spuštao stepenicama, na komodi gdje stoje ključevi, ugledam nju, veličanstvenu i uvijek potrebnu, žutu i novu, pik traku. Odmah mi je sinula ideja, pogodila me posred čela. Uzimam pik traku, ulazim u dnevnu sobu s trakom u jednoj i dekicom u drugoj ruci, odlažem traku, raširim deku i smotam ju po dužoj strani. Na pola. Omotam oko struka kao Cezar ili baba opravu, svejedno, da mi deka prelazi otprilike dvadeset centi preko nutarnjeg dijela, tako da mi je razrez iz praktičnih razloga, sprijeda. Uzimam pik traku i oblijepim oko struka, možda malo više, kao da sam uzeo kaiš idealne veličine. Boki me s nevjericom gleda, koji kurac to radim, a ja sam si toliko pomogao s tim jednostavnim rješenjem i toliko ga ovih hladnih dana prakticirao, da sam potrošio sve pik trake koje sam doma imao. Vjerujte, popriličan broj. Ostala je samo jedna koju sad trgam na komadiće da polijepim na postojeću traku. I dekicu stavljam čim ustanem i imam je sve vrijeme dok nisam sto posto siguran da idem spavati. Ne leći u krevet, pa malo čitati i onda je imam, zelenu sa žutom trakom oko struka. Skidam ju kada sklapam oči. Zbogom upali mjehura, koja me satrla na mjesec dana uz veliku bol i nelagodu. Bio sam car vrućeg međunožja.
Više se ne trebam brinuti za hladnoću na balkonu. Čak mi i godi malo hladnoće da mi se u međunožju izmiješaju ciklona s anticiklonom. Na balkon izlazim i ulazim u jednom pokušaju, ne trebam tražiti dekicu za balkon ili da se pokrijem kada legnem na garnituricu. Sve šljaka. A međunožje je toliko toplo, kao da je umočeno u vrući bazen u Topuskom s vodom od 33 stupnja i sretno se brčka. Divota. WC, nikakav problem. Kod kraće izvedbe, ide brate, ali kod druže je već kompliciranije, ali da se, a to je bitno. Jebi ga, trebala je biti samo uvodna rečenica, ali mi se malo omaklo. Misli preskačući prepone zadanog naslova, sljevale su se same od sebe i rastegle planiranu uvodnu rečenicu, dvije u cijelu priču. Sada je dosta, usmjeravam misli naslovnoj priči.
Kao i svakim početkom godine tako i u ovoj Novoj godini u našim glavama izlazi novi Update operativnog sistema, koji će nas voditi tijekom godine kroz raznorazne odluke i sprovođenje istih u djelo. Kako ništa nije savršeno tako ni operativni sistemi u našim glavama koji za sobom nose dosta rupa koje traže dodatne zakrpe i ispravke. Mi k’o mi, ljudi bedastih glava, koji su ujedno i Hard Diskovi naših OS-a, instaliramo odluke za koje je potrebno puno više RAM-a nego posjedujemo. Tu dolazi do poznatih pizdarija kod takvih postupaka, dolazi do smrzavanja, rušenja OS-a, a time i naših odluka, jer naša konfiguracija nije sposobna tako velike odluke i uvjerenja sažvakati s tako malo memorije. Uz Intelov x86, 16 bitni procesor koji je bio najveći informatički doseg moje generacije “X” s integriranom memorijom od 1 MB, na koji se naknadno mogao zakačiti modem koji ispušta zvukove kao kad se gica pozdravlja sa životom da bi svojom žrtvom nahranila nas ljude, najgore životinje u Zemaljskom hranidbenom lancu.
Neki od nas su otišli na fakultete i tamo dogurali do Pentiuma i486 sa slotovima za memoriju iliti RAM. Svaka završena godina, jedan novi popunjen slot. Ili si se vratio na x86 procesor, odustavši od faksa. Ja sam se držao provjerene, stabilnije verzije Intelovog procesora x86. Ovima koji su dobivali i486-ice na fakultetima, nije bila garancija da će biti pametniji, jer u to vrijeme svaki dio hardvera koji je tek izašao na tržište, suočavao se s mnogobrojnim problemima, tako da su mnogi od njih, makar su ih imali instalirane, znali ostati u DOS-u, kraj punog HD u glavi, naprosto manje inteligentni i gluplji nego oni sa stabilnim x86 procesorom. Kasnije je i486-ica slovila kao jedan od najpouzdanijih procesora. Jebi ga, tako je kako je bilo.
Macintosh je za generaciju “X” bio nepoznanica. Na žalost. Tek su generacije poslije mogle uživati u blagodatima Mac-a i novijim Pentium procesorima. Mi smo imali ono jedino što smo mogli imati.
Nema dugo, vrzmao sam se po kući tražeći nešto što bih radio. Odjednom mi se u glavi pojavi novi update s dvije verzije, kao i svake godine, engleska - dorađenija, jer je na engleskom, zvana “Mature Man” - i hrvatska. Hrvatska verzija nije imala ime, niti oznake. Bila je nedorađena, tinejdžerska, puna bugova i rupa kojima su trebale nadogradnje da bi zakrpale, zašile te ogromne rupe koje su uzrokovale raznorazne pizdarije. Što smo mi Amerima da bi se pozabavili s hrvatskom verzijom, toliko djetinjastom i punom propusta. Do sada sam uvijek izabrao englesku, stabilniju verziju OS-a. Ovaj puta sam želio isto, ali kreten kakav jesam, slučajno pokrenem hrvatsku. Jebi ga, nema nazad, šrotanje u glavi je počelo, instalacija pokrenuta. Trajat će to nekakvih četiri sata, ne manje. Ta hrpa bitova koja čeka na red kako bi se instalirala, sporo cvikajući kartu, jedan po jedan, da zauzme svoje mjesto u mojoj glavi, gdje hard radi punom parom zajedno s procesorom i matičnom pločom, a kada je instalacija u tijeku moraš biti upaljen, priseban, ne smiješ zaspati, jer ako se prekine instalacija u pola, onda si tu godinu najebao. Kud sam kreten, bio bi i praznoglavi idiot, koji ima samo DOS verziju. Beznađe za konzervu mesnog nareska u mojoj tintari. Samo konzerva ispunjena mirisima nareska u kojoj se inače prožima intelekt zajedno s dijelovima svinjskog mesa i dodatnih začina.
Instalacija je odrađena. Uspješno. Odmah sam osjetio promjenu. Glava i tijelo su opušteniji, kao da lebde na koncu vezanog za mali uteg ne dajući da se vinem dalje, u visine. Osjećam nebrigu, da me boli kurac za sve, što će sutra biti, ma to je jebeno daleko. Zašto se zamarati s tim kada mogu uživati u ovom trenutku. Ostajem budan, dugo u noć, kao pravi tinejdžer. Ne radeći ništa osim vrteći gramofonske ploče. Slušam ih kako mi koja zapadne pod ruke. I to glasno. S gornjeg kata dobivam kritike na uštrb glasne muzike. Moram smanjiti. Umor polako i tiho se zavlači u mene odozgo prema dolje. Tražim svoje mjesto za počinak. Kasno je. Nestajem.
Budim se u rano poslijepodne, oko pola jedan. Silazim dolje u dnevnu sobu da se malo odmorim od spavanja s izumom oko struka. Pojavljuje se Boki, moja supruga, ne, ne vidim je više tim očima, vidim je očima sina koji gleda svoju majku, moja nova majka, a ja njezin najstariji sin. Čudan osjećaj novog OS-a. Ali jebeno dobar. Najstariji sam od sve braće, mojih sinova, što mi postadoše mlađa braća.
Odmaram, mama Boki odlazi u trgovinu i daje meni, svome sinu, zadatak da s novim saugerom marke Bosch profuram par đireva po sobama.
Ne može žena voljeti muškarca kao što majka voli svoje dijete, nikada. To je bila moja očita prednost. Mog novog OS-a u tintari. To što sam postao najstariji sin. Proletjela je sva prpošna, pogleda me i uputi mi smiješak, baš iz srca, kao majka svom voljenom sinu. Kreće na putu za Lidl. Sretna.
Jebi ga, nije loše. Ako je sada tako sretna, a nisam napravio ništa, što će biti kada se vrati kući, a ono sve blista od usisavanja. Novi usisavač svemirskog izgleda s drškom, nije to drška, to je palica jebenog američkog lovca F-22. Sve na njoj imaš, gumbića more. Pali, gasi, plus, minus, turbo i još dva s nekakvim čudnim piktogramima. Kako da ga kresnem?! Držim palicu, stisnem pali, on ništa. Pogledam. Kabel je u redu, ukopčan u utičnicu. Baza blinka i primijetim veliki gumb za paljenje unutar tog osvijetljenog područja. Stisnem pali, on opet ništa. Svjetlo sada više ne blinka već stalno gori. Hvatam palicu, opalim prstom po gumbiću pali i on kao lovac u kratkom vremenu pali svoje motore, fijukajući po kući. Ja kao Tom Cruise letim sa saugerom po kući i u jednom trenutku, biranom trenutku, stisnem turbo. Jeba te, počeo je odvajati vinil od poda na mjestu ostave, ispod stepenica, gdje nema lajsne, ali jebeš lajsnu, ja ga ne mogu obuzdati, užas. S usisavačem sam probio zvučni zid. Je li to moguće? To nije usisavač, to je oružje koje svojom jačinom čovjeku može isisati dušu. Što je čovjek bez duše? Mrtav čovjek. Oprezno nastavljam i odjednom, krajičkom oka, vidim iskru iz produžnog kabela, slijećem s lovcem i mijenjam utičnicu. Koja bi si majka mogla oprostiti da vidi beživotnog sina s usisavačem u ruci koji je umro pod njezinom palicom zapovijedi. Nisam joj to želio, pa sam prestao s novim letovima. Uzbuđen kao drug Tom u Top Gun-u, vraćam se u ležeći položaj da otpustim te “G” sile s kojima sam se borio leteći sa smrtonosnim saugerom, Bosch F-22. Liježem i putujući prema svojoj sanjivoj dolini, zaspim.....
Sada mi je žao što nisam prije instalirao hrvatsku verziju OS-a. Bio bi ono što i jesam, tinejđer u tijelu odraslog čovjeka.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.