Božica Jelušić | Nije od hašiša, već pada noćna kiša

 

Jednom ću iznenada zaspati u kiši i odnijet će me ritam,

Naći ću sebe na drugom mjestu gdje ljenčarim i čitam.

Molekule ozona peruškom blažit će dušu;

Napeta neću biti, raditi neću u fušu, ni misliti na sušu.

Krstionica srca sljubljivat će sve kapi, a tamno znat ću da hlapi,

I u kolu ideja lovit ću mislima ptice, kao sjene u polju,

vesele jarebice.

Jednom ću na takvu mjestu o svemu izgubiti pojam:

Ostat će doživljaj mira, slutnje, uhvatljivi dojam

Nirvane, ljekovite pare, bijega iz tvrde samsare,

Prostora između riječi, gdje hodočasnik kleči, prevodeći

Neobjašnjive stvari , stihove kucajući, dok se nakovanj žari,

A sve se na kraju krajeva svede na amor, amore, i kosti gore

Od straha i tjeskobe, čekajuć odgovore.

Jednom ćemo se tako pomiješati bez reda, kao labud i Leda,

Slutiti neće nitko što smo radili ispod pleda , gdje nas više ne gleda

Neko urokljivo oko, starac što drži kantar, strogi nebeski vratar

Koji zamisliti ne može to što već vrapci znaju: nas smo dvoje u Raju,

Crvi u jabuci, moljci u žitu, kukci u jantaru što vječno traju:

Mi spavamo k'o mrtvi, ne mislimo o kraju, kupamo se u sjaju,

kupamo se u sjaju.