Lucijana Živković | Bijeg

                                                              

Ostali smo bez večere! Gotovo istodobno začuju se dva glasa iz kuhinje. Par za stolom stajao je na suprotnim stranama podupirući se dlanovima o stol. Kuhinja je bila apotekarski čista i blistala je čitava u bijeloj boji. Samo se sudoper isticao svojim metalnim sjajem, smješten ispod prozora koji je gledao u mali vrt. I odjednom, kao da su se dogovorili, oboje prasnu u smijeh, kao srodne duše koje se dugo poznaju. 

A sve je počelo još ujutro kada su odlučili iskoristiti subotu i pobjeći u zeleno okrilje prirode u okolici grada. Tjedan uredskog rada u betonskim kavezima zahtijevao je oporavak bar jedan dan. Misleći zeleno, čim je proljeće omogućilo vožnju u prirodi, nabavili su bicikle i natovareni priborom za ribolov i hranom, krenuli u avanturu. Vijugava uska cesta gubila se u rijetkoj, a potom sve gušćoj listopadnoj šumi, dok je lagani uspon zacrvenio lica biciklista. Vedran i Tanja, jedno iza drugog pojačali su pritisak na pedala bicikala. „Ne žurimo, uspori malo!“ javila se zadihana Tanja dok je Vedran nastavio, odmahujući joj jednom rukom. Cilj je bio mali prirodni ribnjak u šumi koji se pružao paralelno s cestom, ali skriven od nje uskim pojasom šume, udaljen nekoliko kilometara na jug od grada. Skrenuvši na kolnu stazu koja se probijala kroz šumu stignu do ribnjaka. Nije bilo ribiča. Sinoć je padala kiša i trava je bila još mokra. Oni se smjeste uz vodu i dok je Vedran pripremao udice, Tanja je prostrla deku i izvadila hranu. Obišla je neveliku vodenu površinu u  kojoj se tu i tamo praćaknula pokoja riba skočivši u vis kao da traži zraka. Iz šume oko njih čuo se na trenutke zvuk udaraca koji je davao na znanje da je u blizini lovočuvar. Tanja se vrati i smjesti na deku te počne pogledom lutati po suprotnoj obali ribnjaka gdje je ugledala neko kretanje, vjerojatno drugih ribiča. Čuo se i poneki povik kad bi se ribiči prepoznali. „Ima li što danas?“ ili „Kako ide, jel grize?“

Iako su vrijeme i položaj izgledali idealno za ribolov, Vedran nije uspio ništa uloviti. Ipak je tvrdoglavo odbijao povratak kući. Pojeli su sendviče, popili kavu i Tanja je predložila da se malo prošeću po zraku koji je nakon noćašnje kiše bio izuzetno čist. „Spremam štapove, a ti ostalo“, reče Vedran, a ona vidje kako mu je krivo štio idu kući bez ulova. Iako nije volio jesti ribu, Vedran je volio pecati i više je puta pustio ulov objašnjavajući joj da mu je ribičija draga samo zato što se nadmudruje s ribama. Kada su krenuli nebo je navlačilo oblačiće najavljujući proljetnu kišu. Tanja je uz put ubrala  divljega cvijeća opranog tijekom noći. Inače bi travnati pojas uz kolni put bio prekriven prašinom koju su dizala vozila u prolazu prema unutrašnjosti šume. Vedran uoči nekoliko puževih kućica u još mokroj travi. „Pogledaj, ima puževa!“ Očito nije htio otići kući bez nekog ulova pa se sada dao u skupljanje. Tanja samo frkne jer joj ta ljigava stvorenja nisu bila baš omiljena. „Znaš kako su dobri kad se skuhaju? A baš ih ima! Hoćemo skupiti malo, za jedan obrok?“ nagovarao je Tanju. 

„Meni se gade! Ja ću ti pokazivati gdje ih vidim, a ti ih kupi. Ali ne sanjaj da ti ih kuham. Nema šanse!“ Tanja je bila rezolutna. I  tako hodajući prema cesti kupili su mekušce koje je Vedran stavljao u plastičnu kantu. Za to vrijeme, oblaci su zatamnili okoliš i par se odluči za odlazak. „Dvadeset i tri puža! Meni je dosta!“ zaključi Vedran i oni krenuše put ceste da stignu prije kiše. No baš u tom trenu kao da je netko prolio kantu s neba, pljusne gusta kiša od koje se ne možeš skriti. „Hoćemo stati?“ vikala je Tanja. „Nema koristi, gdje ćemo se skloniti? Nagazi da stignemo što prije!“ jedva je čula Vedranov glas.

I dok je kiša doslovno lijevala, brišući sve oko sebe i kao nekom čarolijom praznila ulice, njih je dvoje poput  trkača uprlo sve snage u pedale bicikala. Kući su došli potpuno mokri. Tanja je počela drhtati. Vedran reče: „Napuni kadu toplom vodom pa se potopi da se zagriješ.“ Ona u kupaonici odbaci odjeću i otvorivši toplu vodu počne puniti kadu. Za to vrijeme Vedran je pospremao pribor, a kantu s puževima stavio u sudoper. Tanja se u kupaonici već opružila u toploj vodi pa Vedran, ugledavši je, svuče sa sebe mokru odjeću i uđe k njoj u kadu. „Baš je ugodno. Mogli smo se prehladiti““, reče. „Još uvijek možemo, tko zna?“ Tanji je iz vode virila samo glava. U toplini uskoga prostora kade, njihovi se udovi isprepletu i oni, uvaljeni u toplu tekućinu, zadrijemaju, ne misleći više na svoj ulov, puževe.

Nakon popodnevnog odmora, odluče se za kino. Tanja se odjene za izlazak, a Vedran javi prijatelju da se nađu pred kinom. „Sve u svemu, subota je dobro prošla.  Bili smo u prirodi, malo smo pokisli i donijeli materijal za večeru“,  hvalio se prijatelju nakon kinopredstave. “Znači išla je riba?“ upita prijatelj Srećko. „Ma kakva riba. Niti kedera! Ali smo se mi prebacili na puževe. Je li Tanja?“ Ona samo klimne glavom i pomisli kako još treba pripremiti večeru. „Rekla sam ti da neću oko puževa…“ „Ja ću  sam skuhati!“ Vedran će odrješito. „Šta, ti voliš jesti puževe?“ začuđeno se javi Srećko.  „To ti je pravi specijalitet!“ odvrati Vedran. „Neka je, nek ti samo bude. Bolje bih jeo suhi kruh!“ odgovori prijatelj kroz smijeh. „Eto kakve ste vi oboje seljačine. Kad ih ja napravim na gulaš trebate to probati! Ne znate što je dobro“, oholo će Vedran.

Kao da im je bacio rukavicu u lice Tanja i Srećko se pogledaju i Tanja reče: „Pa kad smo seljačine, je li Srećko, baš ćemo dokazati suprotno. Jest ćemo puževe da vidiš da možemo i to. Jel oklada?“ Srećko pristane, a Vedran posumnja da će biti dovoljna  količina za njih troje. Tanja se dosjeti: „Dečki, pa ja se sjećam jedne haiku pjesme o puževima!“ „Zar i toga ima? Tko bi to pisao?“ odvrati kroz smijeh Srećko. „Haiku je jako povezan s prirodom i slavi njezinu ljepotu. A dio toga su i puževi, valjda?“ objašnjavala je Tanja. „Hoćete čuti?“ Njih dvojica kimnu i ona počne govoriti:  

                                                        Svo blago s njim je

                                                        Na leđima kućica

                                                        Dug ga čeka put.

„I gotovo?“ upita Srećko. „Pa to ti je haiku oblik; sve kažeš u sedamnaest slogova“ , objasni ona. Dečki preokrenu očima na te, za njih, gluposti, šaleći se da je to oblik za lijene pjesnike.

U prijateljskom  nadmudrivanju o hranjivosti puževa i njihovom visokom rangu u francuskoj kuhinji, stigoše kući. Srećko je bio pozvan da s Tanjom dokaže da može jesti puževe. A jedini razlog zašto ih ne jede, objasnio je, što ima druge i bolje hrane, s čim se složila i Tanja.

 Kuhinja je i dalje blistala kao da se u njoj nikada nije kuhalo, što nije bilo daleko od istine. Naime, Tanja je bila osrednja kuharica i samo se u iznimnim prilikama hvatala kuhače, a kuhinja joj je bila na posljednjem mjestu po važnosti u kući. Kada su se približili sudoperu, iznenađenje je bilo šokantno. Puževima ni traga. U kanti niti oko nje nije bilo niti jednog jedinog puža. „Jesi li ti siguran da su tu bili puževi?“ upita ga Srećko. Vedran se rastrčao po prostoru, ali ne nađe niti jednu životinju. Pogled mu padne na prozor iznad sudopera koji je bio otvoren na kip. To je bio odgovor na tajanstveni nestanak. „Ode moja večera!“ žalosno će Vedran. Tanja ga je gledala pomiješanih osjećaja iako se i ona iznenadila. Da ne vidi Vedran, ona se pobjedonosno nasmiješi Srećku.

„Kolika volja da se preživi!“ zaključi i prišavši Srećku došapne mu: „A bogme i nama je dobro došlo!“

„Idem ja kući na večeru! Tu sam bogme ostao gladan!“ našali se Srećko i oprosti se od bračnog para.

„Ostali smo bez večere!“ povikaše gotovo istodobno. „Što sada? Može pizza!“ slože se oboje.

 Iz vrta, usnulog u noćnoj tišini, čulo se samo šuštanje lišća i šumovi koje su u svom bijegu stvarali mali mekušci spašavajući svoje živote. Ali i to samo ako biste jako napeli sluh.