Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Vlaste Golub "Sadržaj žutog fascikla"

(Zagreb: Ibis grafika, 2024.)

Piše: Mirjana Mrkela

Kako pisci počinju 

Kiša pada. Sjedimo u udobnim naslonjačima i razgovaramo o pisanju romana. 

– Kako ti započinješ? – pita moja prijateljica Vlasta. 

– Ja najprije izmislim likove. Zatim što će ti likovi raditi. A ti? 

– Ja najprije pronađem temu. – kaže Vlasta – Zatim odredim tko će čitateljima sve to ispričati. Znaš ono: prvo lice, drugo lice, treće lice, jednina, množina. 

Naravno da znam. I naravno da sam znatiželjna pa pitam: 

– Aha! I kako si to riješila u najnovijem romanu. 

    – Mučila sam se. – priznaje moja prijateljica – Dugo sam se predomišljala koje lice upotrijebiti. Uostalom, evo pa čitaj! 

– Hvalaaaa! – kažem grleći knjigu, jer jedva sam je čekala. 

Lovrin fascikl 

Lovro je imao vlastitu priču. Držao ju je u žutome fasciklu i onda ju je ponudio mojoj prijateljici. Ona se zove Vlasta Golub i napisala je roman  "Tajna žutog fascikla". Tako je priča i njezina i Lovrina. 

Lovro je osmaš, smotan i drugačiji od svojih vršnjaka. Više voli čitati i pisati nego trčati za loptom. "'Ne ide mu nijedan sport. Ne zna ni loptu šutnuti.'"

Lovrin prijatelj Luka također je drugačiji od većine. "Možete mu pričati satima. Neće vam upadati u riječ. Sjedit će za svojim kompom, igrati igricu, čut ćete samo zvuk udaranja tipki i s vremena na vrijeme, kad ga baš nešto izravno upitate, odgovorit će nešto […] Pritom mu ni facu nećete vidjeti jer Luka uvijek sjedi zavaljen u visoku gejmersku stolicu nasuprot kompu". 

Ali Nina, Lukina starija sestra, Lovri se jako sviđa. 

"Sagnula se i njezine su se zelene oči našle u ravnini s mojima. Mislio sam da ću se utopiti u njima. Crvena joj je kosa plamtjela u krugu Sunca koje je lagano tonulo na nebu. Izgledala je nestvarno lijepo. Poput nekog anđela. Ili, još bolje, imala je sve karakteristike neke superjunakinje. Bila je moja superjunakinja. Bila je naprosto čudesna." 

Još neobičniji 

Nina prijateljuje s nekim tko je neobičan na još neobičniji način. Ima nadimak Ed. 

"Najgluplje od svega bilo je to što više nisam bio sasvim siguran stoji li preda mnom osoba muškog ili ženskog spola. [...] Primjerice, Ed je imao na sebi mantil koji je imao veliku, otvorenu kragnu i bio je stegnut na način da je isticao tanak struk. Oko vrata mu je bila zavezana šarena marama, a ispod dugog mantila virile su široke nogavice hlača koje su sezale do pola lista." 

Presudila je mala šljokičasta torba, prava ženska. A onda "je skinula mantil i odložila ga na stolicu. [...] Ed je osim širokih hlača koje su se vezale u struku imala na sebi i usku crvenu majicu i ja nisam mogao ne zamijetiti kako su joj prsa potpuno ravna i kako na mjestu gdje bi joj se trebale nalaziti grudi nema ničega.  

Lovro je prije svega otkrio da je Ed ljubazan i pristojan. "Bio je visok i izrazito mršav, djelovao je nekako krhko. Njegova smeđa kosa bila je sasvim kratko ošišana, pa su se na blijedom licu isticale velike smeđe oči koje su me gledale toplo." 

Tako se Lovro ohrabrio i pitao za spol. Ed reče da je muškarac i nastavi:  

„'Međutim, u glavi, a vjerojatno i hormonalno, više se osjećam kao žensko.' 

'Aha, to se onda kaže da si trans...' 

'Tako je. Ja sam transrodna osoba.'" 

Razgovarali su, a Lovro je kasnije o svemu razmišljao. 

"Zašto svi moramo biti kao većina? Ja se, na primjer, ne uklapam u većinu jer ne znam igrati nogomet kao većina dečki. Zanimaju me stvari koje pak tu većinu ne zanimaju toliko. Čitam knjige i stripove. Čitam više od većine jer sam tako navikao." 

Dakle, nije mu bilo teško razumjeti Eda i prihvatiti ga onakvog kakav je. "Osim što mi ga je bilo žao jer je toliko stršao u odnosu na okolinu i jer je izabrao teži put, bio sam sasvim siguran kako je zbog toga imao grdnih problema tijekom odrastanja."  

Novi problem pojavio se čim su izašli iz Lukine zgrade i krenuli kući. 

"Jedan je nabildani mladić izbrijane glave sišao s klupe i prišao nam. Imao je usku majicu i mišići su mu se vidno isticali. [...] Nije mi se svidjelo kako se tip unosio Edu u lice ni način na koji gaje gledao. Ed nije ništa odgovorio, a tip je digao glas obraćajući se onoj dvojici koji su nam se sve više približavali." 

Lovru su gurnuli pa je pao. Zatim su zlostavljali Eda, sve dok se nije pojavila Nina i uvela red. 

Lovrini roditelji

Lovro se vratio kući, u jadnom stanju i razbijenih naočala. Kad je mama odložila knjigu koju je čitala, mogao joj je sve ispričati. 

"Mama je sjedila u oblaku dima i pažljivo me slušala. Nije me prekidala. [...] namjestila se u pozu kojom mi je jasno dala na znanje kako je spremna čuti i najgore moguće stvari od mene." 

Bio je to ozbiljan i važan razgovor. No Lovrin tata koji ima drugu obitelj tog vikenda nije bio spreman za ozbiljne razgovore sa sinom. 

Policajac ih je zaustavio zbog prometnog prekršaja. Ali tata nije imao novaca za plaćanje kazne. Lovro stupa u akciju. 

"Tata me nijemo promatrao. Izvadio sam svoj šareni novčanik na kojem je bio nacrtan Mickey Mouse i koji mije mama kupila još dok sam bio mali […] 

'Nije problem. Vratit ćeš mi kad dođemo doma.' 

Iako sam to rekao, iskreno sam sumnjao da bi mi tata mogao tako brzo vratiti novac koji sam uštedio kako bih si kupio nove tenisice jer je u posljednje vrijeme tata nešto odugovlačio i s plaćanjem alimentacije, a mama je govorila kako već mjesecima nije dao ni jedan euro za mene". 

Bio je to tek početak Lovrinih problema s tatom. Zato sam roman Vlaste Golub "Tajna žutog fascikla" pročitala napeto iščekujući kraj. Vama, dragi čitatelji, kraj neću otkriti. Možda još samo par rečenica o vremenu prije rastave njegovih roditelja. 

"Sjetio sam se koliko nas je puta mama subotom znala dočekati pečenim palačinkama kad bismo se vraćali s igrališta na kojem me tata uglavnom bezuspješno pokušavao naučiti kako šutnuti loptu i zabiti gol. Nisam naučio šutati loptu i davati golove, ali u sjećanju su mi ostala naša zajednička subotnja poslijepodneva i mamine palačinke."