Tomislav Domović | Ronioci

Budim se iz smrti, iz trajanja bez ljubavi šuljam se u bivanje

vadeći golet iz oka pincetom,

iz uzglavlja odgledane bitke i sjećanje na jezik pošumljen tvojom kožom

Zaronili smo na dah, u zažmirenu poljupcu,

u krotku upoznavanju presamićenom u horde oježenih bradavica,

obarajući svjetski rekord;

i dvodihalice su odustale od natjecanja za prisegom oceanskoj vječnosti

Onesvijestio sam se pod pragom Otranskih vrata,

premlaćen butinama i srcem

Izdahnuo nad Kašmirom,

umro u pacifičkoj brazdi zabrtvljen

indonezijskom gumom i silikonskim jezikom

Budim se iz smrti s izraslim škrgama

Opremila si me za ponovljenu ciklonu na usni,

za uron šume u vodeni prosjaj,

tvoj oblik prilagođen pretpovijesnoj ljubavi