Tomislav Domović | 1967.

Jedna fantastična godina, prestao sam biti barokni seljačić;

preselili su me u rodni grad, na sam rub gdje posljednju

konjsku zapregu asfalt pomiče u spomenar,

a tramvajska linija br. 2 moj mali istok povezuje s dalekim zapadom,

neonskim reklamama na Trgu republike

i kinima u kojima ću koju godinu kasnije doživjeti inicijaciju poezije

Radničko samoupravljanje dalo mi je šansu da se po prvi put zaljubim

(o tome svjedoči fotografija: slamnati šešir na mojoj glavi

i jedna djevojčica čija ručica u moju ručicu utiskuje zbunjenost)

tonući u san uz pratnju a capella malomišćanske klape,

uz mjesečev oblutak došepesao iz visina na jastuk

i prvi san o ljubavi, pospremljen u mrtvu perisku kraj uzglavlja

Djed i majka su postali maksimirski sretnici kolovoza:

nadopunili su živi huk u Zambatinim kopačkama,

pao je Leeds, Zagreb je okrznuo nebo,

sutradan su majčinu poderanu suknju odnijeli na popravak

A ja sam spokojno spavao, još uvijek sašiven,

bez greške za prepravak

(Osmoknjižje, Godovi)