Ankica Anchie | Zemljo, gdje sam izgubila ime

 

Ljudi moji!
Zemljo ognjišta i sjenki,
Gdje sam to umrla
a još hodam?

U prsima mi cvili
vijek stisnut u jednu suzu.
Niti mi spokoja, niti mi kosti.
Ni pjesmi glasa.

Na čijem sam kamenu ostavila
ono što je bilo moje ime?

Bog zna —
al’ šuti.
Anđeli —
ali zavezanih očiju.
A tišina —
dublja nego grob.

Nosim na jeziku riječi
koje nitko ne razumije.
Jer nisu napisane,
već su zaplakane
među rebrima svijeta.

Nad glavom mi mjesec
k'o razapet kruh.
Ni da nahrani, ni da utješi.

I vjetar, k'o kletva predaka,
lomi mi misli,
šapće mi sudbinu
na jeziku kojeg se ni Bog ne sjeća.

Rekoše mi:
"Ne ostaj dugo među sjenama."
Ali što da činim,
kad sjene
imaju toplinu
koje ljudi nemaju?

Rekoše:
"Ne daj dušu."
A ja –
ja je ostavila u krilu majke
kad me posljednji put zvala
kroz san.

I sad koračam:
Ni put, ni raskršće.
Ni dan, ni noć.
Samo vječnost
što se šulja
u haljini izgubljene kćeri.

O Bože,
ako me još pamtiš,
napiši me
na dlan vjetra
da bar lišće zna
da sam prošla.