Ivan Koprić: "Crvene izohipse rata" (Zagreb: TIM press, 2024.)
Pjesnik Ivan Koprić, znan i kao dekan Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, sveučilišni profesor i ekspert javne uprave, svojom četvrtom zbirkom poezije Crvene izohipse rata (2024) zauzima sve vidljiviju poziciju i prostor na hrvatskoj poetskoj sceni. Već za prvog čitanja prepoznaju se kako njegovi stalni pjesnički postupci tako i pomaci u odnosu na prethodne zbirke Hologrami nade (2019), Intergalaktički peljar (2021) i Lekcije iz botanike (2023).
Naslov ove zbirke kao i prethodnih triju figurativan je, prvenstveno metaforičan, upečatljiv, poziva na promišljanje, unekoliko i zavodi, a u svom središtu sadrži geografski pojam izohipsa. Podsjećam da su izohipse zamišljene krivulje koje na zemljovidima povezuju mjesta iste nadmorske visine ili podmorske dubine. Kopnene se izohipse označavaju svjetlosmeđom, a morske izohipse (izobate) svjetloplavom bojom. Crvena boja izohipsa u ovom naslovu povezuje se s riječju rat te bi ukupno metaforičko značenje tih crvenih izohipsi moglo upućivati na mjeru i doseg ratnih utjecaja. Rat je u naslov došao iz zbiljskog konteksta nastajanja zbirke i vrši prvenstveno deskripciju okvirnog prostora i vremena. Rat je podneblje i/ili globalni kišobran pod kojim se razvijao diskurs ove zbirke, on je i generalna neugoda i prisila koja upravlja ljudskim životima čak i kad ne sudjelujemo u njemu izravno na ratnim žarištima. Koprić tako signalizira čitateljstvu da unatoč usredotočenosti na osnaženu poetsku funkciju jezika u toj zbirci ipak nije moguće u tako tjeskobnom trenutku ukloniti utjecaj zbiljskih kretanja i posvema izbjeći u svijet poezije, iako u njoj čitatelji neće naći nijedan ispaljeni metak niti zastrašivanje nuklearnim oružjem. Nema ranjenika niti poginulih vojnika i civila. Čitatelji će se susresti sa senzibilnim subjektom koji proživljuje svoje danas u različitim situacijama i radnjama. No, na planu diskursa zamjećuje se nit nihilizma koja se provlači između svjetlijih i tamnijih poetskih tkiva. Zamijetit će se i izniman, gotovo barokni osjećaj prolaznosti i kratkoće vremena te svijest o smrtnosti, kakva se dâ registrirati u poeziji 21. stoljeća naglašenije od ljubavnih motiva. Tanatos natkriljuje eros (koji se također zamjećuje, ali u sekundarnom okviru), i to je, svakako, refleks između ostalog i globalnog rata, kao i posvemašnje polikrize.
Vidljivo je da je više no u prethodnim zbirkama Koprić uložio trud da artistički, u pozitivnom smislu te riječi, uredi svoju zbirku na planu diskursa. Zbirka sadrži 64 pjesme, od kojih svaka nosi naslov s istim gramatičkim uzorkom – glagolskom imenicom (Asimiliranje, Branje, Čitanje, Evociranje itd.), što kao konstrukcijski postupak na razini diskursa dovodi do stilskog ujednačavanja, usto što je glagolska imenica već sama po sebi hibridna i napregnuta po svom podrijetlu i nastanku. Taj se postupak može također tumačiti i kao preslik administrativnog, poglavito pravnog diskursa kakav susrećemo u zakonima, pravilnicima i drugim aktima. Svaka pjesma čini jedan članak tog metaforičnog zakona. Na taj način autor uvodi stanoviti poredak u svoju zbirku i sistematizaciju sadržaja, kao što se osim u pravu utvrđuje i u znanstvenom diskursu. Najposlije, ponavljanje gramatičkog obrasca uz abecedarij, jer se naslovne glagolske imenice nižu po aproksimativnom abecednom slijedu, svojom repeticijom ritmiziraju i segmentiziraju diskurs i sudjeluju u njegovoj konstrukciji – funkcionirajući i kao artističan postupak i kao ludička samodisciplina.
Značajno je da se na planu diskursa također zamjećuje nastojanje i dinamika kretanja od pola egzistencijalne poezije do pola poezije koja pleše jezičnim znakovljem i igrama riječi, od pola klasičnog, tradicionalnog koncepta do koncepta utemeljenog na avangardnim i postmodernističkim smjernicama. Tako će se u njoj naći pjesme koje se mogu nazvati socijalnim (i tradicionalnim), kao što je pjesma „Izbavljenje“, u kojoj se antitezom između kuća siromaha i imućnika, sela i grada, denotacijski progovara o pitanju nepravične raspodjele dobara i više od toga intimistički i introspekcijski o emocijama koje kuće siromaha bude u svojim vlasnicima, o njihovu stidu i ljubavi: Mi iz siromašnih obitelji / volimo svoje stare kuće. I također: Premda ih volimo / mi se sramimo svojih kuća. Kuće siromaha su Drvene kuće grbavih greda / Slabih krovova / Tankih crjepova/ I drvenih planki / Omazanih glinom. S druge su strane gradske kuće: Osjećamo kako nas ne prihvaćaju / Oholo nas gledaju okna njihovih prozora / Uokvirena kamenim ertama. Uz takve denotacijske opise vanjskog i nutarnjeg svijeta, u zbirci su i pjesme s referencijama na naslove književnih djela drugih autora, poglavito u pjesmi „Propuštanje“, u kojoj nalazimo referencije na naslove kao što su Noćni vlak za Lisabon, Molitva moru, Cvijeće zla, Kabulske lastavice, Baraka pet be itd. Ovi naslovi su književnosna uporišta semantizacije te pjesme i gradivni materijal za postupak kolažiranja te slijede postmodernističko razumijevanje kreiranja pjesama rekonstruiranjem već postojećih. Najposlije u zbirci su i pjesme koje se zasnivaju na stilskim figurama dikcije, posebice na aliteracijama i onomatopejama, kao što je na primjer u pjesmi „Šuštanje“: Trava ću biti / Salata / Ššššš / I tušt / Šuš / Š. I te pjesme u Koprićevim stihovima kazuju ponešto o temeljnim fascinacijama: prolaznosti i smrti, iako su katkad na rubu smislena kazivanja. Tako se može zaključiti da je Koprićevo nastojanje integrativno, da pokušava ujediniti tradicionalno i netradicionalno poimanje pisanja poezije, iako se čini da je snažniji u pjesmama koje nose raspoznatljive refleksije, štoviše i poruke, obogaćene suvremenim i erudicijskim leksikom i pojmovljem te stilskim figurama misli: prvenstveno antitezom, eufemizmom, ironijom, gradacijom i paradoksom.
Posljednja pjesma u ovoj zbirci nosi poseban postupak te se ne može previdjeti. Ona nosi naslov „Žabljenje“, koji je novotvorenica. Prve dvije kitice deskripcija su proljetnog buđenja i nižu vizualne slike pupanja, zelenila i proljetnica – prema poetici lijepoga utemeljenoj na vitalnim vrijednostima: Buja zelenilo / raste trava / tratinčice / … U trećoj kitici najavljuje se preokret i upućuje na ljudsko biće, na čovjeka. U četvrtoj kitici uvodi se drugi koncept: poetika ružnoga s glavnim akterima gojaznim žabama krastačama i čovjekom. Pojavljuje se i mističan glas koji nalaže u bijesu čovjeku da pojede te žabe. I čovjek ga posluša i guta žabe Široko otvara usta / Tako dugo dok mu se vilice ne slome / Tako dugo dok mu jezik ne odrveni / Tako dugo dok ne zanijemi / Ne proplače / Ne isplače /Zadnje ostatke ponosa / I dok sam ne poprimi / Oblik naotekle otrovne krastače.
Taj prizor je naturalističan, gadljiv, u suštini sablažnjiv i skandalozan. U diskursu bajki nalazimo motiv pretvorbe kakvog princa u žabu, no to se događa izrečenim prokletstvom ili čarobnim štapićem zle vile. Ova je poetska pretvorba u zbirci skandal koji me podsjeća na pjesme francuskih simbolista Baudelairea, Rimbauda, Verlainea i Mallarmea koji se utječu sličnim sablažnjivim motivima kako bi istražili teme dekadencije i moralne degradacije. Na kraju pjesme „Žabljenje“ čovjek se dovodi pred ogledalo, kako bi se vidio i upoznao sa svojim novim likom žabe: Koja kad se vidi u ogledalu / Zapomaže / Kre kre krek / Kre kre krek / Krek / Gledam čovjeka a vidim dreck.
Posljednja riječ u pjesmi dreck oduzima svu ljudskost čovjeku posvema ga degradirajući. Prema svim rječnicima, značenje je te riječi slično: engl. smeće, otpad, bezvrijedna stvar; njem. prljavština, gnoj, smeće, otpad, izmet; hrv. drek 1. izmet, 2. pren. ono što ništa ne vrijedi, beznačajna sitnica. Postoji još jedno značenje koje upućuje na mitološko biće – drek, drekavac, drečalo, drekalo, krekavac, zdrekavac.
Taj skandalozan prizor pretvorbe čovjeka u žabu zapravo je stilski postupak koji proizvodi šok kako bi se provociralo mišljenje i izrazile snažne emocije, a istodobno i prosvjed. U toj su pjesme crvene izohipse guste i upućuju na osobito porazan utjecaj rata. Dakako, poezija ne zaustavlja rat, ali može djelovati na čitatelje da se s ratom ne mire, da ne potonu u glib ravnodušja kako bi u ratnom podneblju čovjek ostao ljudsko biće. Uza svu usmjerenost na poiesis u ovoj zbirci, pjesnik Ivan Koprić uspio je izreći i snažan poetski prosvjed protiv gubljenja ljudskog lika, pa i ljudskog govora namjesto kreketanja i drečanja u poeziji i izvan poezije.
dr. sc. Đurđica Garvanović-Porobija
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.