Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

nedjelja, 19. siječnja 2025.

Mario Majdić Natrlin | Skonšuman

 

Slojevita sam osoba. Psiholozi bi to nazvali poremećajem osobnosti, ali ja volim reći da sam slojevit. Složen. Posložen.

Gulim. Gulim. Gulim.

Trgam. Trgam. Trgam.

Kartali smo po konavoskim konobama kada su me našli. Tukao sam šakom po hrastovini, Tonku slao jasne signale. Puhao je šilok. Podmirivali smo dugove. Zamolili su me da izađem van i pristojno sačekali da dovršimo partiju. Sedam punata. Potegnuo sam gutljaj nekrštenog, mladog vina i izašao.

Trebao sam ih pitati kako su me našli, ali k vragu, s kakvim sam sve ženama spavao u zadnje vrijeme, jasno mi je bilo da me jedna od njih drukala. Pitao sam ih što hoće od mene i odmah su mi dali do znanja tko ih je poslao. Akademik Amušić me moli da mu vratim uslugu. Moli? Moš' mislit! Znam ja kako taj melograf moli. Samoljubivi sangvinik! „Imam li izbora?“, pitam ih. Vjetar nam kišu ubacuje u usta. Jedan od dvojice spušta glavu, stavlja kapuljaču i mršti mi se u lice. Kaže mi, „Imaš koliko hoćeš“ dok otključava auto na mokrom parkingu. „Ali ne i dokle hoćeš.“

***

Vrtjela se po krevetu i odbijala ustati. Oblačio sam se i tražila me da joj još jednom otpjevam. „Kako je ono išlo?“, pitala me, a dobro je znala. „Daj samo još jednom, molim te!"

„Ne spremaj krevet mala već legni na divan, a ja ću pokraj tebe da snivam slatki san.“

***

Imao sam trag omče oko vrata. Baš onaj crveni, jarki krug oko grkljana. Društvo me je zabrinuto gledalo. „Kunem vam se, nisam ništa pokušavao“, umirivao sam ih. „Nitko me ne pokušava ubiti“. Pojavilo se niotkud. Kao predosjećaj. S vremenom se krenulo oblikovati, a zatim i jačati. Ostajao bih bez daha usred noći. Doktori su to pripisivali apneji, ali Tonko me već neko vrijeme upozoravao da meni nije potreban doktor nego vrač.

Situacija se za moju malenkost gadno zakomplicirala unatrag nekoliko godina. Nakon mjeseci otvorenih sukoba i klapskih građanskih ratova, uslijedio je veliki raskol na simpoziju na kojem je Amušić prosvjedno, čak i golim rukama, kidao zbornike klapske pjesme. Škole mišljenja su se grubo razišle. Jedan od najprestižnijih festivala je naprasno otkazan kad su, večer uoči svečanog otvaranja, inspicijenta pronašli - izbodenog. Voditelji klapa povukli su svoje momke i djevojke na sigurno. Nakon što se nekolicini tenora zauvijek izgubio trag - nastao je muk. Hladni klapski rat. 

Ja sam, kao propali pjesnik kojeg je klapska pjesma održavala na površini, brzo potonuo na dno gdje se, uostalom, i najbolje osjećam. Proglašen špijunom od svake strane, povukao sam se u samoću na jug. Samoća je precijenjena, otkrio sam. Jebeš kontemplaciju. Pjesma je ugašena i prva iduća terca bi bila protumačena kao casus belli. Slušao sam jeku, pio, skitao se i iščekivao najgore. 

Slutnja je jeka. Steže me poput omče.

Znao sam što Amušić hoće. On od mene hoće uvijek isto. Tekst. Najbolji tekst. Onaj koji će ga izdignuti iznad drugih. U hladnom klapskom ratu mi pjesnici smo nešto kao obogaćeni uranij. Sredstvo odvraćanja. Ali kako pisati poeziju s pištoljem prislonjenim o čelo?

***

„Ni jednoj drugoj ne pjevaš ovako, jel' da?“, uvjeravala se.

„Naravno“, uvjeravao sam se.

„Hajde onda!“

„Nisan doša, lipa moja, za viditi dvore tvoje. Već san doša, draga moja, za viditi lice tvoje. Vilo moja, dobro moje, ukaži mi lice tvoje.“

***

Vozili su me s povezom preko očiju na tajnu lokaciju. Ne bih vjerovao da nisam sâm vidio. Voditelji klapa kao vođe mafijaških klanova. Svaki od njih čuva svoj teritorij, svoj klapski bazen, okružen tihim tjelohraniteljima i potpuno obuzet stvaranjem novih aranžmana. Osjetio sam čvrsti stisak oko lijeve nadlaktice, neka gruba šaka navodila me i držala da ne padnem. Čuo sam pucketanje kamenčića pod cipelama. Paranoični pjev ptica. Osjetio eklektični miris nedovršenih obračuna. Takve sam najviše i volio.

Povez mi je skinut kad smo ušli u nešto što se činilo kao stara gostionica. Amušić mi je bio okrenut leđima, obložen drvom. Prepoznao sam njegovo fanatično držanje. Okrenuo se i pogledao me sa širokim osmijehom. Imao je gustu, sijedu bradu i finu, tradicijsku košulju s upečatljivim, filigranskim dugmetom na vrhu. Pitao sam ga kakve ovo igrokaze izvodi. Približio mi se na nekoliko koraka, naslonio ruku na rame i rekao mi pokroviteljski, „Prijatelju moj, ne izgledaš mi baš najbolje.“

Poveo me niz uske stepenice u nešto što je izgledalo kao vinski podrum. Unutra, šačica golobradih mladića s jednim od Amušićevih asistenata uvježbava klapsko pjevanje. Nakon nekoliko dugih, sušnih godina čuo sam napokon to rajsko višeglasje. Čuo sam neke od naših najljepših napjeva, nadahnute obrade festivalskih uspješnica, ambiciozne akorde i tenor od kojeg mi se ježila koža. U klapskim ratovima, tenor vam dođe nešto kao nuklearni fizičar. Amušić me u stankama pitao sjećam li se ja naših rasprava o najboljim tenorima. Kao da pričamo o centarforima. Sjećam li se rasprava o Prijiću, o Špiri, o Šegoti. Kao da se u ovom njegovom podrumu nije upravo odvijalo opasno testiranje koje je moglo dovesti do klapske zime, Amušić me pita sjećam li se ja naših analiza Tambače, Magdića, Fia.

„Ovo što radiš je opasno“, rekao sam mu. Kao da on to ne zna, dječačkim glasom sam mu objašnjavao da je na snazi klapski moratorij. Izvedba nije dozvoljena ni javno ni privatno. Treniranje novih tenora je i zakonom zabranjeno. Amušić je odmah promijenio gard, jednom gestom ruke iz podruma izbacio i pjevače i asistenta, nadvio svoje golemo tijelo nad mojim ispijenim i zagrmio, „Kukavico!“ Nabrajao je gotovo taksativno, kao da ja to ne znam, svaki put kada me izvlačio iz govana i dugova. Na svaku zbirku pjesama čije je financiranje omogućio, na svaki honorar koji sam zaradio njegovim posredstvom. „Ovo što radimo je veće od nas!“, zaključio je.

Gledao me je oštrim očima i podsjetio kako me spasio od siromaštva nakon smrti mog oca. „Tvoj djed i tvoj otac su bili strašni ljudi! Strašni! Učinili su čuda za našu stvar! Ti si vrsni pjesnik, ali nisi produhovljen čovjek. Živ si samo kad pišeš. Kad ne stvaraš, ti si običan bijednik. Imaš obvezu prema njima“, rekao je autoritativno i osjetio sam onu omču kako mi se steže oko vrata i urezuje u kožu kad je rekao nešto za što nisam znao je li prijetnja ili proročanstvo. 

„Živ si samo dok pišeš!“

„Ali kako pisati s pištoljem prislonjenim o čelo?“, branio sam se.

„Kako drugačije?“, uzvratio mi je Amušić. „Ne postoji pravednija kaštiga za tebe.“

***

Mazila me tankim prstima po licu, kao ljekovitim biljem po svježoj rani. Sipala bi čistu zemlju po mojim posjekotinama. Glas joj je bio svilenkast, a iz usta joj je mirisalo na eterična ulja. S njom u zadnje vrijeme nisam vodio ljubav. Dopuštao sam joj tek da me strpljivo iscjeljuje i izbjegavao sam kontakt očima.

„Što si mi danas tako plah i šutljiv?“, pitala me.

„Ne pitaj me razlog mojoj tuzi, ne pitaj me. Ne pitaj me kada ću ti doći, ne pitaj me.“

***

Amušić igra na sve ili ništa. Spreman je riskirati. Izložiti klapsku pjesmu iznimnom stresu. Prekriti je silikatnom prašinom radije nego zadržati ovakav status quo. Izričaj koje se ne razvija je izričaj koji izumire. Umjetnost koja se ne izgrađuje, postaje kulturna baština. Mumificirana umjetnost. Konflikt radije nego kompromis. Je li moguće da je taj monomanijak u pravu?

Ne pronalazim harmoniju u ovom ambijentu. Reverbacije odjekuju poput tupe boli. Zaključujem da nisu slojevi ono što se godinama taložilo u meni. Nisu to neke debele plohe kroz koje se sada naziru rasjedi. Ovi titraji su odjeci slutnje koja me svo ovo vrijeme ili upozoravala ili upropaštavala. Sada se probila kroz kožu u obliku omče koja me guši. Pulsira.

Slutnja. Slutnja. Slutnja.

Jeka. Jeka. Jeka.

Nešto me pokušava ubiti. Nema u meni više ničeg vergilijevskog. Tjednima pokušavam iz sebe izroniti barem jedan lirski trenutak, ali cinizam me je izgrizao. Teturam pred konobom. Izgleda da se neki dugovi nikad ne mogu vratiti. Nekoć sam pjesmama uspijevao šaputati kroz vrijeme. Došaptavati se s našom baštinom i s našim pokojnima. Uspijevao sam se izgrađivati. Staviti se u kontekst. Sad nemam ništa osim golog života. Pjesnik bez izraza. Pred očima mi je magla, ali sabran sam dovoljno da čujem usplahiren usklik naroda. Shvaćam da me Amušić prestao čekati. Prekinuo je hladni klapski rat. Izabrao je nuklearnu opciju. Otvoreni obračun do istrebljenja, radije nego tiho primirje. Izvukao je svoju klapu van i sad se ta melodična fuzija širi zrakom. Neki joj trče ususret, neki panično bježe od nje. Osjećam kako me moja omča guši. Hvatam se za vrat i padam na tlo.

***

Pokušavam udahnuti, ali samo se trzam poput kakvog bijednika. Vidim Tonka kako trči prema meni. Omča mi se stegla oko grkljana, hropćem i gubim svijest. Pred očima mi kratko sijevne Amušićevo lice. Ukazao mi se tek toliko da me podsjeti na svoju opomenu. Nebom odzvanja pjesma i kao za inat to je baš ona za koju on zna da mi je najljepša. Slušam. Prestajem se opirati.

„Namisto molitve ime, ime ti ponavjan. A namisto tila dušu, dušu skonšumavan.“


BIOGRAFIJA: Mario Majdić Natrlin (Trogir, 1986.) odrastao je u Splitu, završava Pravni fakultet u Zagrebu. Zastupljen u časopisima i digitalnim magazinima. Prethodno je osvojio prve nagrade na književnom natječaju „Kušin" s pričom Početna točka, na književnom natječaju „metafora“ s pričom Šporkica, na književnom natječaju „Priča se p(o) gradu“ s pričom Trogirska sintaksa i na književnom natječaju „Slavko Kolar“ s pričom Glasine. Autor je zbirke refrena i kratkih priča Samo moja koja je objavljena 2020. godine.



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.