Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

nedjelja, 26. siječnja 2025.

Ankica Kale | Ugriz murine


Za kontinentalce i one rijetke koji možda ne znaju što je murina, samo ukratko: to je vrsta morske ribe koja je slična ugoru, osim što je od njega ružnija i opasnija. Najčešće se skriva u rupama morskih stijena iz kojih motri i napada plijen. Brzo, munjevito. Pritom ga duboko zagriza svojim oštrim zubima i otkida. Nekad je to krak hobotnice, nekad komad ili cijela riba, a nekad ljudski prst ili koji drugi dio tijela. Meni je ostavila ružnu uspomenu, ali i brazgotinu na prstenjaku lijeve ruke koja će me na nju podsjećati do kraja života. 

Ali, najbolje da krenem od početka.

Nisam bodulica, to jest otočanka, premda me mnogi, osobito tamo gdje sam dugi niz godina živjela i radila, takvom doživljavaju. Istine radi, rođena jesam blizu mora, ali s kopnene strane pa se to ne računa. I bez obzira što mi je more bliže nego mnogim bodulima, pravi boduli su na otoku i u tome je, ruku na srce, velika razlika. 

           Pa sam, iako od malena okrenuta moru, bodulica postala tek preko muža koji je fetivi, a to znači, pravi bodul. Točno kaže poslovica kako je poturica gori od Turčina jer sam i ja, s vremenom, postala veća bodulica od pravih bodulica. S tom razlikom što su one pametnije i, jer imaju urođeni respekt prema moru, po velikom vjetru ne idu ni trajektom, a kamoli malom barkom u ribolov. Zato se mene može uvijek vidjeti na moru. I kad je fortunal vjetra, kad grmi ili sijeva, ujutro, navečer, uvijek sam na moru. I kad se nas dvoje, muž i ja, na moru susrećemo s drugim ribarima, svi pitaju: „Anko, jesi li šta čapala?“ Ne pitaju njega jer se zna da na ribe ne ide radi radi svoga gušta već radi mira u kući. Pitaju isključivo mene jer sam ja, tu, glavna!

Eto, tako sam i jutros bila glavna za vižitat vršu. Unutra ugor i murina. Ona s početka priče. Bit će lakša od kila. Ne volim se s njom natezati nego je iz vrše stresem u sak. Pustim je par sati neka se smiri, a dotle se dogovorimo što ćemo. Darovati ili frigati. Dobra je friška, frigana. Osobito s blitvom.

         Ajmo je frigati.

Muž je otišao u polje presaditi smokvu. Joj, koliko ih je do sada presađivao; da mu se svaka deseta primila imali bismo jedan od najvećih smokvika na ovom dijelu Jadrana. Ovako.... Ali dok se on sa mnom pati ići na ribe i kad ga nije volja, moram biti pametna i mučat. Neka ide.

On, dakle, otišao presaditi smokvu, a ja se prihvatila naše murine. Prošla su tri sata otkako sam je izvadila iz mora, mirna je da ne može biti mirnija, ma ništa manje ružna nego dok je bila živa. Zato sam uzela nož i jednim rezom joj odsjekla glavu. Bacit ću je, što će mi. Ali ili nož nije dovoljno oštar, a nije, ili joj je koža pretvrda  pa na kraju  glava ostaje visjeti na malenom i sluzavom komadiću kože koji pokušavam prepiliti.

Kad odjednom – ugledam pravo čudo.

Na toj otkinutoj glavi murina razjapila usta i prije nego sam imala vremena išta, pogotovo išta pametno smisliti, vidim svoj prst, svoj prstenjak lijeve ruke u njenoj čeljusti. Sav krvav. Srećom što nije bilo skrivene kamere pa to sada drugi ne mogu gledati. Ovako se može samo zamisliti kako je to izgledalao. Dobro da sam krajičkom pribranosti onoj otkinutoj glavi murine onaj polutupi nož brzo ugurala u čeljust i izvukla prst. 

-Gospe moja, Gospe moja – ponavljala sam, vapijućim glasom i u šoku, trčeći kroz kuhinju i dnevnu sobu, očekujući da gospa napravi čudo pa da ovo čudo koje mi se dogodilo nestane. Dotle sam, ipak i za svaki slučaj, dok je krv svud iza mene nemilice kapala, pokušavala naći nešto čime bih je zaustavila. Nije da se bojim krvi, zbilja je se ne bojim jer sam je se u svom poslu nagledala, ali nije lijepo vidjeti da ti toči iz ruke. Nekako sam našla sterilne gaze i pritisnula je na prst, za koji sam tek tad vidjela da je tako ružno rasječen kao da je preko njega prešla mala motorna pila. I  to više puta.

Mobitelom sam brzo dozvala muža. Naravno da se uplašio i odmah došao. Dotle sam zavila onaj prst koji je dobro namočio cijeli paket gaze i s nogom na krpi za brisanje poda pobrisala svu krv koja je kapala. Da mi se muž ne prepadne kad vidi toliku krv. Ipak je on bodul, a za bodule se zna da se plaše i pogleda na krv. Bit će zato što se između sebe nisu tukli ili se nisu tukli tako žestoko pa nije bilo krvi. 

Tek kasnije sam ga pitala je li uspio presaditi onu smokvu. Rekao mi je da je i da ju je zalio. Pomislila sam da će se ova sigurno primiti kad je sađena pod tako neobičnim okolnostima. Ali nisam rekla ništa. A i što govoriti o smokvi kad se trebalo brže-bolje spremati  za grad.

Nekako sam se presvukla služeći se samo jednom rukom, ali kako je iz one rane stalno navirala krv, to sam malo mačala i odjeću. Nije mi bilo pravo, ali tko će to gledati, glavno da je čisto.

Pa smo brzo, samo s jednom torbom onog najpotrebnijeg, bili u autu. Putem smo se sjetili kako bi bilo najbolje najprije otići u mjesnu ambulantu. Tamo smo zatekli mladu medicinsku sestru, ne poznajemo je od prije jer zamjenjuje sestru koja je trenutno na bolovanju. 

Sestra nas spremno uvodi u novouređenu ambulantu, ali kad vidi ranu na prstu pa kad još čuje da je od ugriza murine, brzo zove mjesnog šerifa, hoću reći predsjednika mjesne zajednice. Nakon nekoliko minuta ovaj zove sestru i kaže kako je obavijestio hitnu pomoć u gradu. Onda zove liječnica iz hitne pomoći iz grada. Pita sestru kakva je rana i od čega je. Savjetuje neka mi ruku stavi u vruću vodu i nakon toga imobilizira prst. I neka mi da nešto protiv bolova. Dajem znak sestri da liječnici iz hitne pomoći objasni kako se ne radi o ubodnoj rani nego o razderotini koja krvari, i da bi uronjena u toplu vodu još više krvarila. 

Liječnica kaže da tako piše na internetu i da će zvati ponovo.  

I zove i to vrlo brzo. Poslat će policijski brod, a mi neka pričekamo u portu. U Muni. I još napominje da ono o stavljanju u vruću vodu zbilja piše na internetu. Nema veze, mislim dok autom žurimo u porat. Nema smisla da nas brod  čeka. 

Najprije mi se čini, a onda sam sigurna da mi se povraća. Otvaram prozor sa svoje strane auta  i dišem duboko.

-Ti uvik kažeš da je svako zlo za neko dobro - kaže mi muž želeći nekako popraviti raspoloženje.

 Upadno me gleda, a to znači da mu izgledam loše. Bit će da sam jako blijeda, mislim, ali ništa ne govorim. Ne govorim mu ni da mi je zlo jer znam kako će se još više prepasti.

-Samo ne znam za koje ti je ovo dobro - završava on misao, ovaj put ozbiljnim glasom. 

Došli smo u porat, kad ponovo zovu iz hitne pomoći. Opet ona liječnica od prije. Kaže da joj je jako žao, ali je policijski brod koji je trebao doći po nas u Rogoznici.  A to je daleko i ne smije ga slati ako nisam životno ugrožena. Pita me kad sljedeći brod s otoka ide u grad. Računam, petak je, brzi ne ide, znači da trajekt polazi u tri sata. Sad je malo prošlo jedanaest sati. 

  • Izdržat ću - kažem pokušavajući djelovati vedro i naginjem glavu bliže otvorenu prozoru od auta.

Vraćamo se kući.

-Je li ugriz murine stvarno otrovan? – pita me muža i brzo shvaća kako to nije trebao ni pitati. Još jače mi se povraća. Osjećam kako mi bilo tuče izrazito ubrzano. Biti će da sam se prepala, mislim, nije da sam bodulica, ali, ipak, tko nije krvav ispod kože. U torbici nađem tableticu koju trošim u te svrhe, mislim reći, kad mi je srce malo neposlušno i kad šušketa. Ne bih reklamirala firmu, tko zna bi li rekli je li to namjerno, je li lijek najeftiniji iz te skupine lijekova i je li na pozitivnoj listi.

Došli smo kući. Nudim muža neka nešto pojede. Ogladnjeti će do večeras. Objašnjavam mu kako će to potrajati. Popila sam cijeli lončić čaja i osjećam da mi je malo bolje. Hodam oko kuće držeći lijevu ruku s onim povezom u visini prsiju. Kao trofej. 

Dolje u uvali vidim manal na onoj vrši iz koje smo jutros istresli murinu i manal od mrižice koju smo  ostavili u moru. Da do sutra ulovi štogod za ručak. 

Pada mi na pamet kako su nam ono nekidan skoro ukinuli dozvolu za tu mrežicu. Jer da nije po propisima EU. I da dozvolu može imati samo čovjek ako je domaći, stariji od šezdeset i pet godina i ako mu je mirovina manja od tisuću i šesto kuna. I sve mislim kako će s takvom mirovinom (ako je oženjen i mora hraniti i ženu, ne čujem da su to ukinuli) od debulece doći do mula, a kamoli potezati mrežu. Kad poplaća režije, što mu može ostati. 

          Opet mi se vraća mučnina. Onda mislim  kako ona luda murina koja me je zagrizla već otkinutom glavom ima s tim neke veze. Mislim, s tom zabranom. Pa me hvata još veći strah jer sad pogotovo ne znam je li ta riba zbilja otrovna. Možda i je kad mi ovakve misli dolaze na pamet. To, kako oni preko te murine nekako djeluju? Da i mi koji smo se vratili na otok i bacamo vršu i mrežu odemo. I više se ne vraćamo.

Zvoni mobitel. Ponovo ona liječnica iz hitne pomoći. Pita me kako sam i kako mi je prst. Uvjeravam je da sam bobro, a i prst je dobar. Ne kažem da je potpuno utrnut, ne osijećam ga pa me ni ne boli. Tek malo nabija. Ne mogu je vidjeti, ali joj po glasu razaznajem kako je smirenija. Zahvaljujem joj na pozivu i brizi.

  • Znate koliko mi je žao što vam nisam uspjela poslati brod – još jednom mi objašnjava – ali nam to nije po pravilima.

Ne kaže da nije po pravilima EU - a, ali pretpostavljam da je tako jer znam da su prije vrijedila drukčija pravila.

Tri su sata poslije podne i na trajektu smo. U prstu mi počinje jače nabijati. Opet mi se povraća i jako mi se žeđa. Muž mi donosi čaj.  

Na rivi u gradu smo u pet sati. U bolnicu stižemo s našom Ivom, dobrim bolesničkim duhom koji nas je dočekao pred brodom. U čekaonici na prijamnom odjelu bolnice ima nas dvadesetak. Naša kći Ivana je došla sva uspuhana. Izgleda mi uplašeno pa ja smirujem nju. Ona me nudi čokoladom i čajem iz bočice. Najprije odbijam, a onda sve pojedem i popijem. Još mi je muka i hladno mi je.

U šest sati dolazim na red. Doktorica je mlada i lijepa. Iz profila mi se čini kao srednjoškolka, ali susret s njenim očima otkriva neslućenu ozbiljnost. Osjećam kako mi ju je iz nekog razloga žao. Zagrepčanka je, sestra joj objašnjava što je to murina. 

Obradili su mi ranu, previli je. Ne smiju je šivati jer se radi o ugrizu. Cijepili su me protiv tetanusa, preporučili antibiotike i naručili na kontrolu. I savjetovali da uzmem nešto protiv bolova.

Na gradskoj rivi samo nekoliko uličnih svjetiljki. Čekamo brod za natrag. Mrak je. Bura. Hladno je. Svega nekoliko putnika, odreda stariji ljudi. Svi se skupljamo u svojim kaputićima. U kanal napokon ulazi naš brod žmirkajući svojim zelenocrvenim očima. 

Ulazimo. U salonu broda je udobno, ali se i dalje tresem od hladnoće. Umotavam se u jaknu. 

Na brodskom TV-u vijesti. Nešto o Ukrajini. Odjednom:

- Eno murine ! – kažem mužu, a on me gleda znakovitim pogledom. 

- Kakva murina? - uzvraća mi šapćući da ostali ne čuju, ali s neskrivenim strahom u glasu.

-To je onaj novi u politici, znaš onaj.... pokušava mi objasniti o kome se radi.

- Znam, ali… što ne vidiš da sliči na murinu – dodajem – možda…  albino murinu, ali ipak murinu.

I dalje se tresem.

-Pogledaj mu samo oči i zube –tvrdoglavo ustrajavam.

Brod se zove brzi, ali se svejedno vozimo sat i dvadeset minuta. Ulazimo u porat na otoku. I ovdje nas dočekuje mrak. S broda silazi samo dvoje putnika. Hladno je i bura je kao i u gradu samo što ovdje jače zavija.

Ulazimo u auto koje smo ostavili na rivi, pa vozimo uzbrdo.

- Znaš da je zvala ona sestra iz ambulante, ona s otoka koja je u zamjeni. Zvala je dok si bila u kirurškoj ambulanti – kaže mi.

- Znam kako joj je – uzvraćam i osjećam da mi je malo toplije.

- Ni ne zna koliko je dobro razumijem, nju i onu liječnicu s Hitne - dodajem.

Prolazimo kroz selo. Ni u jednoj kući svjetla. Nekoliko uličnih svjetiljki tamo gdje je nekad bilo srce sela. U žmirkavu odsjaju sablasni obrisi kuća. U mrtvom selu mrtva straža.

- Boli li te?- pita me.

- Prst? Ne toliko prst… koliko… 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.