Sve ono što i bila jesam –
više nisam, nisam!
Jer u tratini na grobu
grozničavo tražim
tebe
i tebe
i tebe,
zaspalog poput crne tratinčice u sutonskome
umiranju i
smiraju dana.
Dan je tako nujno uzdisao za tobom; noć te tako halapljivo zatrpala zvijezdama.
Vjerojatno niti kiše nisu znale
da me tako neporecivo
tako neizrecivo
zagrobno i voliš
razaraš
i boliš!
Vrištala bih
sve do grlenoga krika – ovako:
sputana nedokučivošću, neomeđenošću, nestalnošću, nestvarnošću, neponovljivošću…
Jer naslutih –
bio si savršen u svojoj paperjastoj mladosti, pahuljastoj dražesti, mjehurastoj (ne)postojanosti…
Sad - jesen mi
nemoćna već ludi –
jer vlati
nit su razigrane
nit su raspjevane
nit' su raznjihane…
tek ljupko uzbibane
od tvog tkanja
rascvjetanog
od tvog tkanja
rasparanog!
Ćutim krotko
tebe, o baš tebe!
sićušna tratinčice
u svitaje nijeme
u ranjeno vrijeme…
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.