Ruža Zubac-Ištuk | Odlazim potpuno svjesna

Umorna sam

od kamenčića među truležom misli,

od vjetra što lista otpisane knjige 

na gradskom smetlištu

ispod krila omamljenih leptira

zanosom ljubavnoga života 

i djevičanskim obrisima bez nevinosti.

Tvrd mi je jastuk pod obrazom

i preteško korijenje bršljana 

kojim mi omotavaju vidokrug

da ne vidim dok osjećam

kako bih osjećala bolnije svakodnevna 

začeća rođenih bez duša.

Tabane mi zasijeca hod po žici

do vječnosti koja ne postoji

u raspletima spaljenih knjiga.

Odlazim potpuno svjesna među mitove

sa željom da pružim ruku

Sizifu i Tantalu

i utješim ih (ako nije prekasno)

suvremenim mukama 

nedužne ovčice Doli.