Misija ženidbe u međuvremenu je išla dalje. Ne samo vremenski nego i prostorno. Naime, Martin se okušao i u drugim mjestima kamo je znao otići u potrazi za kandidatkinjom koja bi prihvatila ponudu braka. Naravno, bezuspješno jer je razmišljao po starom obrascu da djevojke jedva čekaju bračne ponude ne birajući previše.
Tako ga je posao donio u gradić S. gdje je iznajmio stan da ne putuje dok radi u smjenama.
Tu je susreo Veru, običnu djevojku, radnicu na traci u tvornici gdje je radio. Nije bila u cvijetu mladosti i živjela je još uvijek s roditeljima i braćom. Budući da je bila starija od njih, svi su očekivali da se uda i ode od kuće. Vera nije bila atraktivna niti pretjerano privlačna te ju u društvu nikada ne bi primijetili da nije imala fin, tih i ugodan glas mekanog zvuka, koji je bilo ugodno slušati.
Veze koje je imala do sada, nisu urodile brakom. Blažim izrazom za starenje, otkucavanjem biološkog sata, Vera se rugala samoj sebi jer je vrijeme na njemu pretjerano žurilo. Rekla bi: „Vera, Vera, kasniš! Vrijeme je okrutno!“ No od domaćih momaka nije bilo koristi, a ona nije niti pretjerano tražila prilike za udaju. I tako, kad se pojavio novi momak Martin, osjetila je da bi tu moglo biti nešto. Tim više jer je bio osvježenje nakon dosadnih mještana.
Upoznali su se bolje na jednoj od tvorničkih proslava gdje su zajedno plesali i izmijenili prve informacije jedno o drugom. On ju je kasno odvezao kući i vratio se zadovoljan u stan. Drugi put su već otišli na kavu i tako gotovo nakon svakog radnog dana. Nakon nekoliko mjeseci, kad su na terasi kafića čekali narudžbu ona upita: „Bi li htio doći k meni, upoznati moju braću? Oni vole ribolov, a rekao si da i ti voliš pa ćete imati o čemu razgovarati.“
„Mogu ako smijem,“ našali se on, a u sebi je likovao zbog poziva. „Naravno, zato te i zovem. I moji roditelji bi te rado upoznali,“ ona će, radujući se njegovu pristanku.
Za nekoliko dana Vera ga izvijesti da je dogovorila nedjeljni ručak na koji je sada i zvanično pozvan. „I ponesi čizme jer nakon ručka će moja braća sigurno u ribolov,“ podsjeti ga ona.
Martin je otputovao kući da si donese svečaniju odjeću. Vidjevši da iz ormara vadi novije odijelo i još neraspakiranu košulju, majka ga znatiželjno upita: „Odakle sad odjednom ženidba?“ Ona je već bila u finišu događaja.
„Kakva ženidba? Idem na obiteljski ručak,“ ljutito će on.
„E, kad dođe do ručka s roditeljima to znači da je i oltar blizu. A je li možda trudna?“ nastavi ona upitno. To ga razljuti i on se otrese na nju: „Nije tvoja briga. Osim toga, zar nisi upravo ti htjela da se oženim što prije, da me se riješiš?“
Majka vidje da je pretjerala pa ga samo podsjeti: „Ne zaboravi prsten. I tako ga nošaš već par mjeseci, a sada kad ga trebaš, mogao bi ga zaboraviti.“ No u glasu joj se ipak osjetila ironija i nevjerica da će se sve planirano i ostvariti. „Nije on te sreće!“ zaključila je kad je Martin za sobom zatvorio vrata na odlasku. A on se požuri jer mu je bilo dosta njezinih starinskih savjeta i jedva je čekao da stigne u S. i vidi Veru.
Nedjeljni ručak bio je pravi slavonski: za predjelo kulen pa kokošja juha, a onda pečenje i krumpir s više vrsta salata, a desert pita od sira. Sve iz obiteljskog vrta i domaćinstva.
Sve se to, kao i obitelj, svidjelo Martinu i kad je Vera skuhala i poslužila kavu, on se odvaži obratiti roditeljima, onako po starim običajima: „Hvala vam lijepa na gostoprimstvu i finom ručku. Vera i ja se ne poznamo dugo, ali bih htio reći da mi se sviđa. Nadam se i ja njoj,“ Na te njegove riječi ona kimne glavom sa suzama u očima. Znala je što slijedi. Martin nastavi: „Htio bih da i vi svojim blagoslovom sudjelujete u ovoj mojoj prosidbi.“
Roditelji su se uozbiljili dok su se braća smješkala očekujući glavni dio ostavljen, očito, za kraj. Tada se Martin obrati Veri: „Kako sam sada rekao, ti mi se sviđaš i htio bih te zaprositi. Hoćeš li se udati za mene?“ Glas mu je zadrhtao.
„Naravno da hoću,“ prostodušno će ona kao da se poznaju godinama .Prisutni, sretni zapljeskaše, a on izvadi prsten.
„Ti si već kupio i prsten. Znači da si bio siguran da će seka pristati?“ upita jedan od braće.
„Pa jesam,“ sada će Martin pokušavajući Veri staviti prsten na prst. No bio je premalen.
„Dade se to proširiti,“ on se opravda u strahu što će reći Vera.
„Mogao si me pozvati da zajedno izaberemo. Tako to uglavnom ide, zar ne?“ obrati se ona ostalima. Vidjevši Martinov izraz lica, ona ublaži: “Ići ćemo k zlataru. Nije sad stvar u prstenu.“
„Htio sam te iznenaditi,“ opravda se on s krivnjom u glasu. Vera ga pogleda i uhvati ga za ruku. „Nema veze. Otići ćemo zlataru gdje si ga kupio i zamijeniti ga. Ipak bih htjela sama odabrati prsten,“ objasni ona.
Martin shvati da se iz ovoga neće izvući tek tako. Prebirao je brzo po mislima tražeći pravi odgovor na Verin prijedlog. I nije to bio prijedlog, ne! Bilo je to gotovo naređenje zapakirano u šareni papir želje. Što sada?
Društvo oko stola bilo je jednako veselo, ne dajući pozornost toj sitnici oko prstena. Martin se trgne i pomisli: „ Zar da sve ovo propadne zbog jednog prstena? Starci me poštuju, braća su sretna, Vera me očito voli.. “Iz misli ga prenu zaručnica: „Što si zamišljen? Neki problem?“
U trenu mu padne na pamet ideja. Sa stola uzme prsten koji je Vera ostavila nakon probe i koji je tu ležao među posuđem i hranom kao da je zaboravljen. Spremi ga u džep sakoa.
Sutra će ga sakriti i s izgovorom da ga je izgubio, predložiti kupnju novoga. Dakako, kod drugog zlatara.
„Ma nema problema!“ odgovori on zaručnici.
(kraj)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.