Pitajmo se braćo mila, što se je Priroda uzbunila?
Sa promjenom naše Klime, ne slaže se svak’ sa svime.
Nekom krivo loženje, nekom Atomsko množenje.
Netko želi mijenjat stanje, da poplava bude manje.
Zbog previše ružnih slika, maknut pola stanovnika.
Manje življa sa svih strana, manje stoke i Metana.
Koliko ljudi, toliko ćudi, svak’ premalo svijetu nudi.
Šta pričaju ljudi sitni, za Prirodu nisu bitni.
Sve što narod plani, snuje, to Priroda i ne čuje.
Priroda je neumoljiva i raspravljati nije voljna.
Netko s božjom molitvom kliče, a Prirode se to ne tiče
Svakog isti problem gnjavi, a nitko ne zna uzrok pravi.
Da li smo mi sami krivi, što nas ovoliko na zemlji živi?
Evo opći nam se potop vraća, da izginu mnoga braća.
Tolika nas poplav gađa, da nam treba NOINA LAĐA.
Što je i Opći Potop lio, baš gdje nije nitko bio?
Zašto Potop, zašto kiša, usred zdravog okoliša?
Tad ne bude trovača krivih, među stotinjak ljudi živih.
Ali nas danas tjeskoba prži, jer Nas, osam milijardi zemlja drži.
Toliki narod ljeti, zimi, s otrovima mnogim dimi.
I u sve vode otrov pumpa, dok se milijarde ljudi kupa.
Toliki ljudi klimu griju i zato nas gromi biju.
Pa čovječe daj zaključi, zbog čega nas užas muči.
Ni tu nema odgovora, zbog čega narod patit mora.
Pijana glava ili trijezna, nitko ništa o tom ne zna.
Dal si krivac i ti svijete, za prirodne te osvete?
Što se ljudi i sami biju, kad od prirodne sile mriju.
Šteta što nam manjka znanja, za objasnit bolna stanja.
Mi prognoze i zagonetke, a Priroda niže spletke.
Ako narod otrov širi, što se i zemlja uznemiri?
I zemlja može da raspukne, pa sve živo da umukne.
Proširi se strah i briga, jer i zemlja vatru riga.
Nitko ne zna što i kako, al sve se vrti naopako.
U tom svemu što se reda, Priroda nam saznanja ne da.
Ne rađa nas majka znane, nego samo uplakane.
Mi učimo pravce razne, a na kraju glave prazne.
Učenje nam živce glođe, šta ne treba, samo dođe
Oj Prirodo, škrta mamo, što nam ne daš da sve znamo?
S nama rađaš plač i tugu, a kasnije siješ kugu.
Siješ bolest i poplave, uništiš ljude kao mrave.
Od oluja i gromova, ostajemo bez domova.
Zemljotresne agresive, sahranjuju glave žive.
Tvoja sila i ljude vuče, znaju tući, bez da uče.
Oj Prirodo smjeso vruća, nesigurno tikajuća.
I čovjek je smjesa mlaka, sastavljen od uložaka.
Ni taj život ispod kože, nitko ne zna dokle može.
Zbog svega nas hvata trema, jer garancije nigdje nema.
Iako je oko nas dim tama, možda se Priroda kvari sama?
Svud nemoćni ljudi stoje, dok Priroda čini svoje.
Narod strahom opsjednut, kao pred Biblijski strašni sud.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.