Zorica Antulov | Posljednje proljeće

Tada, kad stara i sama
uđeš u sretni grad,
a na oduvijek neizlaznoj
stanici tramvajskoj
te iz izloga zazove fantomska
(nekad žuđena) haljina
na još jedan nesuđeni pogled...
Ti ćeš se samo kratko nasmiješiti i produžiti..
Sretno, razigrano,
baš kao i onda
kada si hrlila, žurila,
vođena smijehom
i gustim cigaretnim dimom
tamo, u ulicu smirenih stabala
koja će te opet zazvati:
da izađeš,
da se nasmiješ,
da zatitraš pa zaplešeš...
Pa zastaneš.
Pa zbog iste kave u šalici osamljenoj,
zbog haljine koja bi danas bila demode
i spoznaje da više nemaš kamo žuriti.
Hrliti.
Nemaš kome...
Zaplačeš.

Da zaplačeš.

Zbog čuperka trenutka koji je prebrzo otišao
i sretnog grada koji te kao i uvijek prepoznao.
I vratio u san.

Bit će to u proljeće,
u sretnom gradu,
među sretnim licima novim,
posljednje.