Teodor Horvat | Pjesma nade u napola srušenoj kući

Ova istinita priča nastala je prema pričanju jedne meni i svim onima koji su je poznavali, vrlo drage i posebno dobre osobe.

U malom, ali poznatom slavonskom selu Bošnjaci, usred razaranja i straha tijekom Drugog svjetskog rata, dvije male curice, Ana i Manda, stigle su kao izbjeglice. Njihova starija sestra, Marta, nestala je u kaosu rata, a njih dvije odlučile su krenuti u potragu za njom.

 

Selo je bilo djelomično razrušeno, a naoružani njemački vojnici patrolirali su ulicama. Poneke kuće bile su spaljene i srušene do temelja, a ljudi su živjeli u strahu. No unatoč tomu i hladnom vremenu, samo obučene u kaputiće, izrađene od grubo prešane vune ili sive deke s crvenom crtom po sredini, sa kojima su se nekad pokrivali konji i tako štitili od hladnoće, Ana i Manda nisu gubile nadu. Njihova nevina srca nisu dopuštala da ih obuzme očaj.

Jednog dana, dok su prolazile pokraj napuštenih kuća u potrazi za hranom i skloništem, primijetile su da je na jednoj napuštenoj kući prozor napola otvoren. Bez razmišljanja, ušle su unutra. Unatoč hladnoći i prašini, osjećale su se sigurno. Sjele su na pod, pokraj prozora, a Ana je povukla Mandu za ruku. "Zašto smo ovdje, Mando?" upitala je Ana. Manda je samo šutjela i gledala prema prozoru. Konačno je progovorila i rekla: "Možda nas netko čuje, možda nas netko čeka". Tada su zajedno zapjevale. Njihov glas, krhki i nevini, ispunio je napuštenu sobu. Pjesma je bila jednostavna, ali ispunjena nadom. Pjevale su o sestri Marti o ljubavi i povratku kući.

Jedan njemački vojnik, koji se slučajno našao u blizini, začuo je njihovu pjesmu. Zastao je na trenutak i prisjetio se svoje obitelji koju je kod kuće ostavio i morao poći u rat. U mislima su mu te djevojčice bile poput vlastitih kćeri. Kroz napola otvoreni prozor u kuću je ubacio šaku bombona. Njegovo srce je osjetilo toplinu, a suze su mu zamaglile oči. Spoznao je besmislenost rata, a jedina želja mu je bila da se vrati kući u zagrljaj svojih kćeri.

Ana i Manda su nastavile pjevati i osjećale se kao da su povezane s nekim tko je daleko od njih. Nisu znale tko je taj vojnik, ali su znale i osjećale da je ljudskost preživjela, čak i usred rata. Bile su sretne zbog toga i nastavile još glasnije pjevati. Njihova pjesma donijela je svima, koji su je čuli, bar na trenutak olakšanje i nadu u bolje sutra.

Nakon što su se svojom pjesmom zahvalile vojniku, izašle su iz kuće. Tada još nisu znale hoće li svoju sestru Martu pronaći ali su znale da su zajedno stvorile čudo. Njihova hrabrost i pjesma, podsjetili su sve nas da se čak i u najtežim trenucima može pronaći svjetlo.

Tako su Ana i Manda, dvije male curice, postale simbol nade i ljudske dobrote usred najmračnijih vremena. Njihova hrabrost ostala je urezana u srcima svih koji su ih čuli. Kasnije, kad su pronašli sestru Martu u seoskoj crkvi kako skrušeno moli, njihovoj sreći nije bilo kraja. Pohitale su jedna drugoj u zagrljaj, a zatim ih je starije sestra Marta povela u svoju kuću i najprije ih nahranila. Jeli su do mile volje staroga kruha, jedino ono što je u to vrijeme neimaštine bilo u kući. Najmlađa sestra Ana samo je rekla da treba ostaviti nešto i za sutra. Ubrzo je i srednja sestra Manda, koja je još bila mala, otišla u službu. Služila je kod nekih imućnih i dobrih ljudi, koji su svake godine darovali puna kola kruha, siromasima i potrebitima. Čuvala je guske i molila, šetajući po dvorištu, sa svojom gazdaricom. Ti dobri ljudi, nisu imali vlastitu djecu i obećali su da će jedno dijete darovati crkvi, odnosno posvetiti ga Bogu. To su i učinili. Pomogli su školovati Mandu za časnu sestru. Za sve one koji su je poznavali najbolju časnu sestru, što je ona svoji djelima neizmjerne dobrote  i dokazala.

Iza nje, mnogo godina kasnije, dok je sestra Manda, unatoč svojim poodmaklim godinama, još uvijek radila, ostala su samo nezaboravna sjećanja. U Dnevnom boravku za starije osobe, svako je jutro srdačno je dočekivala sve nas, kuhala čaj i kavu, te predvodila molitvu. Tumačila je Evanđelje, pjevala svete i svjetovne pjesme, prisjećajući se recitacija iz djetinjstva i osnovne škole. Sve je znala i htjela raditi, bila je pravi majstor u pletenju debelih ličkih čarapa koje je svima rado poklanjala. Na šalu je uvijek bila spremna, uljepšavajući nam svaki dan mnogobrojnim šalama, vicevima i dosjetkama. Stoga nije ni čudno što je isto toliko stara baka Mica za nju rekla: "Dobri ljudi uvijek ostaju dobri." Oni nikada ne umiru, već zauvijek žive u našim srcima.

Nedavno nas je napustila, a njezina prisutnost i utjecaj ostali su duboko urezani u našim sjećanjima. Bila je nešto posebno, osoba koju smo svi voljeli i cijenili. Njezina ljubaznost, toplina i duhovitost obogatile su naše živote. Neka naša uspomena na nju bude svjetionik koji nas vodi kroz tamne trenutke i podsjeća nas na važnost ljubavi i dobrote. Draga sestro, hvala vam na svemu što ste nam u svom životu darovali. Neka vaša, dobra duša miruje u vječnom spokoju.