Tri dana kasnije Tea je u dogovoreno vrijeme u popodnevnim satima s crvenom ciglicom kave u torbi stigla do Vitine kuće i pozvonila. Vito je otvorio, iza njega je u hodniku stajala mama Zorka.
“E bok, lijepo da si došla, uđi”, rekao je Vito, “Zorka, moja mama – Tea, moja cura.”
"Dobar dan, gospođo", pozdravila je Tea i mami Zorki pružila ruku.
A mama Zorka očito nije očekivala da će joj Tea pružiti ruku, i očito nije smatrala potrebnim pozdraviti se. Umjesto toga je Teu brzinski snimila od glave do pete, i trebalo je cijele dvije sekunde da i ona Tei pruži ruku.
“Znači ti si Tea”, upitala je mama Zorka.
“Zapravo Dorotea, ali Tea je sasvim dovoljno.”
“A kako te moj Vitomir zove?”
“Tea.”
“Vidiš, Vitomire, kako krasno ime ima.”
“Da, mama.”
“Idemo sjesti, napravila sam kavu i kolač. Moj Vitomir je rekao da je dosta samo kutija keksa. Ali ja sam rekla, kad se prvi put dolazi u goste, sramota je ne napraviti barem kolač, jer kad se prvi put dođe u nečiju kuću, onda...”
“Dobro, dobro, mama”, prekinuo ju je Vito.
Kad su sjeli za kuhinjski stol na kojem su bili postavljeni velika emajlirana džezva puna turske kave, šalice, kuglof i tanjuri, nastala je šutnja, kao da nitko nije znao kako otpočeti komunikaciju. Tea je promatrala namještaj i zidove u kuhinji.
"Goblene radite", primijetila je Tea.
“Ah, to je davno, davno bilo... Eto... meni je moj Vitomir već puno o tebi pričao.”
“A da? Nadam se da samo sve najbolje”, nasmijala se Tea i pogledala prvo mamu Zorku, zatim Vitu.
A Viti je zbog te mamine izjave na licu bilo vidljivo iznenađenje, jer jedva da je Teu spominjao mami do tada, a kamoli da je puno pričao o njoj.
“A, reci ti meni, Dorotea, što ti radiš u životu? Radiš li?”
“Medicinska sestra sam, gospođo, i studiram sestrinstvo uz rad.”
“Aha... studiraš sestrinstvo... tako... da... da... da...”
Vidjelo se mami Zorki po izrazu lica da joj nije bilo sasvim jasno što je studij sestrinstva.
“A gdje to ideš onda studirati?”
“Na zdravstveno veleučilište, gospođo”, odgovorila joj je Tea u takvom tonu i s takvim izrazom lica kao da joj je željela reći ‘stara, baš si glupa, jebote’.
“Veleučilište... da... da... da...”
“Da gospođo, veleučilište.”
I tako je otprilike tekao još narednih desetak minuta razgovor koji se sastojao od mama Zorkinih pitanja upućenih Tei, Teinih pokušaja davanja kratkih i ne suviše detaljnih odgovora, i Vite koji je taj prizor pratio s vidljivom nelagodom.
“A reci ti meni, Dorotea, misliš li ti imati djece? Ja sam priprosta žena, pa tako otvoreno pitam. Ali to je važno znati. Jer djevojka u tvojim godinama bi trebala razmišljati o tome. Moj Vitomir jako voli djecu.”
Dorotea je ostala neugodno zatečena.
“Ne razumijem, što želite...”
Vito je okretao glavu na sve strane i nije znao kamo bi gledao od nelagode.
“Mama, ne trebamo o tome razgovarati.”
“Pa nisam, sine, ništa loše mislila. Žena treba roditi djecu dok je još mlada... A koliko ti imaš godina, Dorotea?”
“Mama!” opomenuo je Vito mamu oštrim glasom.
“Nego, jesi li probala kolač, Dorotea?” upitala je mama Zorka zbunjenu Doroteu koja je razmišljala kako da odgovori na pitanja o djeci, godinama i kolaču, a da pritom ostane pristojna.
“Pa... ne... hvala... ionako bih morala sad ići, radim noćnu... Gužva je u gradu, dok stignem do bolnice... Eto, bilo mi drago, doviđenja i hvala.”
Tea je ustala, uzela jaknu i torbu i brzinski izišla iz kuće. Mama Zorka i Vitomir nisu se stigli niti pozdraviti s njom.
“What the hell??” upitala se vani na glas.
I shvatila je da je zaboravila mami Zorki dati kavu. I bolje da nisam, pomislila je.
Vito je bio uzrujan.
“Mama, ne mogu vjerovati! Jesmo rekli da paziš što ćeš pričati, jesmo se dogovorili ili nismo?”
“Pa sine, ništa loše ja nisam rekla, pa samo sam...”
“Ne možeš ženu, s kojom prvi put u životu razgovaraš, pitati za rađanje djece! Jednostavno ne možeš! Što će misliti o tebi, i što će sad misliti o meni?”
“Ma nemoj tako, sine, nisam ništa loše rekla. Što i ako sam...”
“Mama, sramotiš nas. Jesmo rekli da ćeš razgovarati samo o vremenu, o kolačima, o kavi, o tvojim serijama, u kojem dućanu kupuješ... Ali da joj nikako nećeš postavljati nekakva osobna pitanja ili davati joj životne savjete...”
“Ali sine, pa valjda smijem u ovoj kući nekoga nešto pitati... A kolač nije ni taknula.”
Uzdahnuo je.
“Dobro, mama, ništa, sve u redu, zaboravi”, prekinuo ju je Vito, sjetivši se da njegova mama ionako neće shvatiti u čemu je problem, da se nema smisla živcirati, i da je najbolje da se jednostavno makne od nje. Otišao je u svoj stan na katu. Tijekom iste večeri nazvao je Teu, iako je znao da je na nekom seminaru.
“Oprosti, Tea, to nije bilo tako zamišljeno, da sam znao...”
“Ma, sve ok”, prekinula ga je Tea, “vjerujem da nije ništa loše mislila.”
“Bilo je dogovoreno da pazi što će reći. A moja mama ponekad jednostavno ne zna što je red i pristojnost.”
“Velim ti, sve ok, ne sekiraj se, preživjela sam. Ne mogu sad pričati, vidimo se, pusa!”
“Ajde, pusa, vidimo se.”
Cijela priča objavljena je na blogu autora: https://moje-kratke-price.blogspot.com/2024/05/robert-lehpaner-mamin-ljubavnik.html
“E bok, lijepo da si došla, uđi”, rekao je Vito, “Zorka, moja mama – Tea, moja cura.”
"Dobar dan, gospođo", pozdravila je Tea i mami Zorki pružila ruku.
A mama Zorka očito nije očekivala da će joj Tea pružiti ruku, i očito nije smatrala potrebnim pozdraviti se. Umjesto toga je Teu brzinski snimila od glave do pete, i trebalo je cijele dvije sekunde da i ona Tei pruži ruku.
“Znači ti si Tea”, upitala je mama Zorka.
“Zapravo Dorotea, ali Tea je sasvim dovoljno.”
“A kako te moj Vitomir zove?”
“Tea.”
“Vidiš, Vitomire, kako krasno ime ima.”
“Da, mama.”
“Idemo sjesti, napravila sam kavu i kolač. Moj Vitomir je rekao da je dosta samo kutija keksa. Ali ja sam rekla, kad se prvi put dolazi u goste, sramota je ne napraviti barem kolač, jer kad se prvi put dođe u nečiju kuću, onda...”
“Dobro, dobro, mama”, prekinuo ju je Vito.
Kad su sjeli za kuhinjski stol na kojem su bili postavljeni velika emajlirana džezva puna turske kave, šalice, kuglof i tanjuri, nastala je šutnja, kao da nitko nije znao kako otpočeti komunikaciju. Tea je promatrala namještaj i zidove u kuhinji.
"Goblene radite", primijetila je Tea.
“Ah, to je davno, davno bilo... Eto... meni je moj Vitomir već puno o tebi pričao.”
“A da? Nadam se da samo sve najbolje”, nasmijala se Tea i pogledala prvo mamu Zorku, zatim Vitu.
A Viti je zbog te mamine izjave na licu bilo vidljivo iznenađenje, jer jedva da je Teu spominjao mami do tada, a kamoli da je puno pričao o njoj.
“A, reci ti meni, Dorotea, što ti radiš u životu? Radiš li?”
“Medicinska sestra sam, gospođo, i studiram sestrinstvo uz rad.”
“Aha... studiraš sestrinstvo... tako... da... da... da...”
Vidjelo se mami Zorki po izrazu lica da joj nije bilo sasvim jasno što je studij sestrinstva.
“A gdje to ideš onda studirati?”
“Na zdravstveno veleučilište, gospođo”, odgovorila joj je Tea u takvom tonu i s takvim izrazom lica kao da joj je željela reći ‘stara, baš si glupa, jebote’.
“Veleučilište... da... da... da...”
“Da gospođo, veleučilište.”
I tako je otprilike tekao još narednih desetak minuta razgovor koji se sastojao od mama Zorkinih pitanja upućenih Tei, Teinih pokušaja davanja kratkih i ne suviše detaljnih odgovora, i Vite koji je taj prizor pratio s vidljivom nelagodom.
“A reci ti meni, Dorotea, misliš li ti imati djece? Ja sam priprosta žena, pa tako otvoreno pitam. Ali to je važno znati. Jer djevojka u tvojim godinama bi trebala razmišljati o tome. Moj Vitomir jako voli djecu.”
Dorotea je ostala neugodno zatečena.
“Ne razumijem, što želite...”
Vito je okretao glavu na sve strane i nije znao kamo bi gledao od nelagode.
“Mama, ne trebamo o tome razgovarati.”
“Pa nisam, sine, ništa loše mislila. Žena treba roditi djecu dok je još mlada... A koliko ti imaš godina, Dorotea?”
“Mama!” opomenuo je Vito mamu oštrim glasom.
“Nego, jesi li probala kolač, Dorotea?” upitala je mama Zorka zbunjenu Doroteu koja je razmišljala kako da odgovori na pitanja o djeci, godinama i kolaču, a da pritom ostane pristojna.
“Pa... ne... hvala... ionako bih morala sad ići, radim noćnu... Gužva je u gradu, dok stignem do bolnice... Eto, bilo mi drago, doviđenja i hvala.”
Tea je ustala, uzela jaknu i torbu i brzinski izišla iz kuće. Mama Zorka i Vitomir nisu se stigli niti pozdraviti s njom.
“What the hell??” upitala se vani na glas.
I shvatila je da je zaboravila mami Zorki dati kavu. I bolje da nisam, pomislila je.
Vito je bio uzrujan.
“Mama, ne mogu vjerovati! Jesmo rekli da paziš što ćeš pričati, jesmo se dogovorili ili nismo?”
“Pa sine, ništa loše ja nisam rekla, pa samo sam...”
“Ne možeš ženu, s kojom prvi put u životu razgovaraš, pitati za rađanje djece! Jednostavno ne možeš! Što će misliti o tebi, i što će sad misliti o meni?”
“Ma nemoj tako, sine, nisam ništa loše rekla. Što i ako sam...”
“Mama, sramotiš nas. Jesmo rekli da ćeš razgovarati samo o vremenu, o kolačima, o kavi, o tvojim serijama, u kojem dućanu kupuješ... Ali da joj nikako nećeš postavljati nekakva osobna pitanja ili davati joj životne savjete...”
“Ali sine, pa valjda smijem u ovoj kući nekoga nešto pitati... A kolač nije ni taknula.”
Uzdahnuo je.
“Dobro, mama, ništa, sve u redu, zaboravi”, prekinuo ju je Vito, sjetivši se da njegova mama ionako neće shvatiti u čemu je problem, da se nema smisla živcirati, i da je najbolje da se jednostavno makne od nje. Otišao je u svoj stan na katu. Tijekom iste večeri nazvao je Teu, iako je znao da je na nekom seminaru.
“Oprosti, Tea, to nije bilo tako zamišljeno, da sam znao...”
“Ma, sve ok”, prekinula ga je Tea, “vjerujem da nije ništa loše mislila.”
“Bilo je dogovoreno da pazi što će reći. A moja mama ponekad jednostavno ne zna što je red i pristojnost.”
“Velim ti, sve ok, ne sekiraj se, preživjela sam. Ne mogu sad pričati, vidimo se, pusa!”
“Ajde, pusa, vidimo se.”
Cijela priča objavljena je na blogu autora: https://moje-kratke-price.blogspot.com/2024/05/robert-lehpaner-mamin-ljubavnik.html
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.