Matija Brcković | Zaboravljena Hrvatska: suhopoljski Lipicanci

Rijetko se koja životinja može usporediti s konjem. I rijetko koja živina izaziva toliko strahopoštovanje svojom prisutnošću kao konj. Jedan od takvih je i Lipicanac, pasmina začeta u slovenskoj Lipici krajem 16. stoljeća u svrhu opskrbe austrijskog dvora. Gledajući njegovu narav i sam bi čovjek poželio takve osobine. Privržen, vrijedan, poslušan, jednostavan. Sve što čini srž tog nevinog bića ta plemenita životinja sramežljivo traži zauzvrat od čovjeka. Iako je riječ o manjem konju, njegova snažna četverokutna građa, i suha glava koja djeluje neuhranjeno, čine pasminu vrijednu divljenja. Priroda se poigrala s njegovim tijelom jer njegovo crno tijelo po rođenju s vremenom bijeli i tako poprima karakterističnu sivu boju.

Prvi se lipicanac na tlu Hrvatske pojavio u nekadašnjem Terezovcu, današnjem Suhopolju. Osim 18. stoljeća koje je sa sobom donosilo novo vrijeme i promjene, čini se da su i grofovi Jankovići u tom okruglom trenutku željni novog vremena i promjena. Svoju su ergelu odlučili obogatiti novom pasminom koja će poput krvi kolati slavonskom ravnicom, sa srcem i začećem u malenom Suhopolju. Pasmine španjolskog i napuljskog konja isprva su činile okosnicu Jankovićevog konjogojstva, međutim, te okrugle 1700. godine Andrija Janković – Besan doveo je prvog Lipicanca na svoju malenu ergelu. Suhopolje trebamo gledati kao preteču slavonskog lipicanskog konjogojstva, sto godina stariju od i danas vrlo popularne Državne ergele u Đakovu koja obiluje lipicancima.

S vremenom će se lipicanac uvući pod kožu, kako Jankovićima tako i svim stanovnicima njihova dvora. Rezultat te jake i uzajamne ljubavi biti će uzgoj potpuno jedinstvene lipicanske linije koja će dobiti ime „Tulipan.“, kao jedna od sedam linija Lipicanaca. O podrijetlu imena nema točno utvrđenih saznanja. Možda je bogato i raskošno dvorsko cvijeće koje je vodilo do ergele poslužilo kao inspiracija grofovima u davanju imena. U njihovoj su ljepoti osim lokalnih grofova uživali i polaznici škole jahanja koja se nalazila u sklopu same ergele.

U pojedinim će trenucima ergela obitelji Janković u Suhopolju brojati i stotinu grlu što je pomalo nevjerojatan podatak s obzirom na današnje, točnije, suvremeno vrijeme, kada je konj u suhopoljskom kraju rijetka i mistična pojava. Dugo stvarana tradicija i identitet s vremenom su gubili svoje obrise. Politička previranja prve polovice 20. stoljeća i posljednji Janković koji je živio u Suhopolju, grof boemske i rasipničke naravi, Andrija, rasplinuli su želje i iluzije za održavanjem kako vlastelinstva tako i ergele koja će zauvijek zatvoriti svoja vrata. 

Nama Suhopoljčanima ostaje tek maleno i neprimjetno zadovoljstvo, činjenica koja sivi poput pasmine, da su naši predci udomili prvog Lipicanca u Hrvatskoj i uzgojili vlastitu liniju. Sada na njega možemo gledati tek sa sjetom, hodajući lipičkim i đakovačkim konjušnicama odakle i dalje dopire njegovo rzanje.