Umjetnost je uglađeni način da se pokuša izbjeći samoća. Samoća u svojim greškama i samoća u svojoj boli. Svaka pjesma koju pišemo pokušaj je tuge da izađe na svijetlo dana i prestane biti okovana našim grudima. Svaka priča koju je netko sročio bila je jedna lekcija za koju nismo htjeli da ju i drugi moraju platiti, kad je već netko tako skupo platio.
Nije li olakšavajuće vidjeti da je još netko prolazio stazom koja je i naša i da je više stvari na ovome svijetu po kojima smo si slični, nego po kojima se razlikujemo. Nije sramota biti čovjek u vremenu koje je zaboravilo osjećati i sve je neka računica i koristoljublje na kraće ili duže staze. Nije sramota reći nekome 'ja ovo više ne mogu izdržati, neka moji stihovi govore za mene, neka poteče rijeka riječi koja će olakšati moju dušu'.
Sramota je nijekati čovjeka u sebi i u drugome, ne dopustiti nježan dodir koje stvaralaštvo ima za sve nas. Možda je budalasto stavljati svoje slabosti kao svježe jetrice pred hijene, ali još je veća glupost lomiti se iznutra i ne pustiti ni glasa. Ne dijele se ordeni za stvari koje smo pretrpjeli, a šutili smo. Tako se samo sporo ubijaju oni najbolji među nama, koji se često nemaju kome obratiti.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.