Sjećanje na Helenu | Heloizin sindrom: Nikola Šimić Tonin

Helena Roguljić, izuzetna zadarska pjesnikinja, u ovoj bi godini napunila punih 60 godina. Bilo joj je 50 godina kada je preminula. Rođena je 29. studenoga 1964. u Zadru. Na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirala je talijanski jezik i književnost i latinski jezik sa starorimskom književnošću.

Malo je tko s ovih prostora imao u sebi „onaj istančan“ osjećaj za poeziju; ono “eklektično nešto” - kao Helena Roguljić. Umjetnost je bila njezin život; bez nje, bez umjetnosti život joj bijaše nezamisliv, neživljiv. Duboko je vjerovala da se čovjek pronalazi kroz virtuoznost umjetničkog; da se čovjeku kroz umjetnost mijenja percepcija svijeta te da ljudski entitet kroza nj stvara svoj svijet - svijet umjetnosti u koji može pobjeći, u koji se može skloniti kad god ga pritisnu nemiri i nedaće realnog svijeta. Umjetnost je ta, koja upućuje i daje odgovore na mnoga životna pitanja. Umjetnost je ta koja postavlja mnoga pitanja – propituje, u nama razvija osjećaj/e za …

Na književnoj sceni u moru onih koji su već “stvorili” ime činjenica je da manje poznati stvaraoci teško “isplivaju”. Pred njima je težak zadatak dokazati se, izboriti svoje mjesto. Nigdje kao na hrvatskoj kulturnoj sceni ne ostrvi se lakše na stvaraoca koji je manje poznat u odnosu na one druge. Tko se istinski želi baviti umjetnošću, treba ustrajati u svojoj borbi i iz svake teškoće izvući pouku, izaći ojačan. Što te ne ubije…

 Zasvijetlila neugasivim sjajem

Helena Roguljić neupitno je stvorila ime. U pjesničkom sazviježđu zasvijetlila neugasivim sjajem. Pjesništvo Helene Roguljić predstavlja intimne zapise obilježene mediteranskim ugođajem, ali i erudicijom te nekonvencionalnim formalnim i stilskim rješenjima. - Peričić, Helena Sutonski "bitter" Helene Roguljić (prikaz ciklusa pjesama H. Roguljić) // Glasje, 5 (1998), 9; 220-221.

Hrvatska poetska scena uklopila se u sveopće hrvatsko sivilo. Sve se manje pozornosti posvećuje poetskom doživljaju, više se slijedi ukus mase. Podilazi se čitatelju. Podilazi se… Bez ozbiljne književne kritike.

Tome u velikoj mjeri doprinosi popularizacija pojedinih pisaca, koji često ne zaslužuju da se tako nazovu. Riječju, poetski doživljaj sve se više gubi kao individualna kategorija.

          „Poezijom nesumnjivo upisujemo sebe i ostavljamo tragove svojih intimnih proživljavanja ekvivalent sebe.“

                „S odmakom vremena sve smo svjesniji ljepote i snage Helenine poetske riječi.“

            „Prerano se preselila u Nebo svetih žena, kako se zove i njezina posljednja zbirka poezije.“

Helena Roguljić Visković rođena je u Zadru 29. studenoga 1964.  godine, gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom  fakultetu u Zadru diplomirala je talijanski jezik i književnost i latinski jezik sa starorimskom književnošću. Pjesme prvi put objavljuje 1987. godine u Zadarskoj reviji, uz pomoć Zlatana Jakšića, jednog od najvećih čakavskih suvremenih pjesnika. Potom se javlja poezijom i pjesmama u prozi u brojnim časopisima za književnost i u rubrikama za kulturu u sljedećim novinama: Forum, Mogućnosti, Hrvatsko slovo, Hrvatska revija, Glasje, Zlatno pero, Quorum, Republika, Živo vrelo... Prevodi talijanske pisce (Savino, Marinetti, Sofficci, djelo Filocalia) što je emitirano na Trećem programu HR Zagreb, gdje je u više navrata emitirana i njezina poezija. Tako je zastupljena u emisijama Dnevnici i pisma i Poezija naglas u istoj Kući. Osjetivši diktat novih medija, Helena je nazočna poezijom na portalu Konture com. i poezijaonline.com. Na tinta 3d siteu, kojega uređuje Tomislav Bajsić, objavljene su joj pjesme i prijevodi Marinettija, Sofficcija, Campane, Ceronettija, a na poetry.com pjesme na engleskome jeziku.

 Četiri zbirke poezije

Autorica je četiriju zbiraka poezije: Poganski grbovi (Književni centar Zadar, 1988.), Teorija čežnje (Zadarski list, 1997., ovu zbirku izdao je zadarski dnevnik gdje je Helena godinama imala svoju kolumnu iz kulturnog života u nas). Slijedi zbirka Heloizin sindrom (DHK ogranak Zadar, 2001.). Njezina zadnja zbirka jest Nebo svetih žena (Gradska knjižnica Zadar, 2004.). U pripremi za tisak ostao joj je prozno-poetski mozaik Male magije, a u rukopisu roman Ogre.

Helena Roguljić Visković izgubila je jednu zbirku Šator umjesto  zvijezde, koju je trebao izdati splitski Logos (tada direktor nekadašnji premijer Ivo Sanader, recenzenti Ivan Raos i T. Petrasov Marović). Tako to biva.

Živjela je i radila u Zadru i na Punta Skali blizu Zadra, bila je profesionalna književnica, članica DHK-a i Zajednice samostalnih umjetnika Hrvatske.

U Zadarskom listu bila je prva urednica kulture i dugogodišnja novinarka kulturne rubrike, u kojoj je pisala sve do odlaska iz novinarstva. (R. I.)

- Helena je bila posebna, samosvojna i originalna, kako po svojem otkačenom načinu života tako i pjesničkom izričaju. Jednostavno: Izvan okvira. Pod tom egidom počela je ispisivati i svoje kolumne od prvog broja Zadarskog lista, koje i danas mnogi pamte, prisjeća se Nedjeljko Jusup, utemeljitelj i prvi glavni urednik Zadarskog lista.

- Priključila nam se odmah na početku, ne skrivajući da joj imponira što je s nama, skupinom novinskih profesionalaca i entuzijasta, koji smo tada, unatoč nepovoljnim ratnim okolnostima, počeli stvarati nešto novo - moderan list, kakvog do tada u Zadru nije bilo. Bitka za Zadarski list, njegov nastanak i opstanak dobivena je i Heleninom zaslugom.

Nakon samo tri mjeseca izlaženja s početnih 5000 primjeraka Zadarski list popeo se na 7000 primjeraka. Tada je i prvi put objavljen i sastav prvog uredništva u kojemu je Helena Roguljić bila glavna za kulturu. Uslijedilo je pisanje tekstova, recenzije, prikazi... Uređivala je svoje stranice s mnogo pomnje, oblikovala ih s istančanim smislom za aktualnost teme i poželjnost teksta. Kreativno. Naš list 1997., bio je i nakladnik njezine zbirke poezije Teorija čežnje, ističe Jusup.

 Heloizin sindrom:

             Na kinesko bijelu slijetali golubovi i mrtvaci / na kinesko bijelu slijetali su susreti i žarači / kojima su se ti susreti bacali u riječ / Heloizin kažiprst malen i bijel nije dosegao / kinesko bijelu / onako kako ju je šaputala Magdalena / učinkovita taložnica avitaminskih vjekova / Magdalena nije voljela Heloizu / ali poput sviju uistinu pametnih žena / poštovala ju je i mazila spomen na nju / Magdalena je voljela čovjeka koji je prebolio zaušnjake / i svojom neplodnošću je uzimao ime nad imenima / Magdalenu učinkovitu taložnicu / avitaminskih vjekova / na kinesko bijeloj Heloizina kći / pisala je dragi Oče molim Te / Heloizina kći sravnjena s pepelom imena neizušćenih / Magdalena nije voljela Heloizu / i nije voljela kinesko bijelu / jer je to bila boja nerotkinja / nikom zavjetovanih ni od koga uzdignutih / tek imena najljepšeg od sviju žena

Unutrašnji svijet pjesnika nemoguće je u potpunosti dokučiti, nedokučiv je i samome pjesniku. „Nedokučiva“ tajna. Što ga više upoznajemo, razotkrivamo, javljaju nam se nove enigme. Draži otkrivanja. 

Ovaj je osvrt poziv na ponovno čitanje Helene Roguljić. Poetsko razotkrivanje.