Petra Podhorsky | Moja Stijena

  

Kad bi me pitali kako sam uspijevala ovo i ono – nikad se zapravo ne bih sjetila jednostavne istine. Imam svoju Stijenu.

Mnogima je stijena sinonim za razbijanje valova, za nasukavanje, za brodolom. Meni je Stijena simbol spasa, nečega za što se možeš primiti, za što se hvataš, makar i nesvjesno… Polako prolazi vrijeme kad sam se ja morala hvatati drugih, što jako dugo traje – međutim, dok ja mislim kako „rastem“, kako napredujem, sve se više moja Stijena pruža prema meni i sve više mi nudi potporu, pomoć, olakšanje i – počinak.

Moja Stijena je zaista ovdje. Dok ja gledam na njoj uokolo i tražim po obzorju neki znak, da je dobro, da je loše, da je mirno, da će bura, sjedim i stojim na njoj, i više je skoro uopće ne primjećujem, uzimam je zdravo za gotovo.

Stijena se ne buni, samo kaže napravila sam to i to i više ne traži ništa zauzvrat. Jer od mene može dobit' samo to – dar da me drži, da me čuva i da skakućem po njoj i buljim u svoje obzore, a ponekad i na miru odmaram i promišljam, čitam, radim… (što je u mojem poslu skoro sve pomiješano).

Moja Stijena piše o meni, misli na mene, dočekuje me uvijek ako prva dođe kući, uzima mi vrećice iz ruku, zagrli me, pita je l' sam dobro..

Stijena ima ruke i usta? 

Sve ove godine, dok se ja iskobeljavam iz svojeg klupka u koje sam upala, zanimljiv je taj splet tkanja, koji se istkao od svih mojih nedoumica i želja, težnji i nevidljivih niti popuštanja… Možda i Stijena jednog dana popusti, no tad ću ovdje biti ja, primit ću se opet za nju i otplutati kamo nas struja odnese. 

Stijena susreće i druge „utopljenike“, „brodolomce“ i njih sve prima k sebi, a vodi ih i k meni, jer smo svi u njezinom okrilju.Dali su mi ime Petra – Stijena, al' mislila sam da to nisam ja, ne sličim na nju, uvijek sam se kao mala lako prepala, zbunila i rasplakala..

S vremenom sam shvatila da mi treba neka čvrstoća, ne mogu se stalno žaliti, moram biti ta Stijena. Kako to postići, učiniti?

Tad sam rodila dijete, djevojčicu. Željela sam da bude vesela, da voli prirodu, životinje, ljude i da bude vesela jaka i slobodna. Kao Sv. Franjo Asiški, koji i nije baš lako došao do te „slobode“. Skupo ga je stajala rana, čireva i bolova… nakon lažne slobode, stigla ga je sloboda izbora – i izabrao je. Mršav, visok, tanak, omiljen i zabavan. Popularan i karizmatičan.

Franka je moja Stijena, i zaista je u mnogočemu poput Franje. 

I ona se bori za svoju slobodu („francus“ = „slobodan“), koja se na kraju ipak pretvara u služenje: slobodu da pazi na sve oko sebe, na to da vidi što nije u redu, za svoju ljubav prema prijateljima, maloj djeci, svom najdražem prijatelju. Ona je jedno sve svojoj mlađoj sestri, ponos svojeg tate i svoje none, kćer-unuka svoje bake i dide, čarobna vila za najmanje, super sestrična svojim bratićima.

Meni, svojoj mami – ona je Stijena.