Narcisa Potežica, mr.sc. | O knjizi Đurđice Ramqaj „Seoski potpuri”

Nova peta knjiga Đurđice Ramqaj objavljena je 2023. godine u nakladi Udruge August Šenoa a 10. siječnja 2024. na Tribini Udruge umjetnika August Šenoa održano je svečano predstavljanje ove zbirke pripovjedaka pod naslovom „Seoski potpuri”. Do sada je ista autorica objavila knjige poezije a to su „Prkači na dondači” „Kad bol obećava ljubav” „Sjene u lancima”, „Spas u Albaniji”.         

U svim tim knjigama su tragovi autobiografskih sjećanja a najnovijoj zbirci u osam proznih zapisa je opisan njen zavičaj – rodno Virje. To je kraj koji spisateljica duboko nosi u svom srcu i sada poslije više od pola stoljeća vraća nas u doba kako je tamo bilo pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Virje, malo mjesto u Podravini je i dalje najčešće njena inspiracija i na taj način pozornica je gdje se zbiva radnja njenih proznih pa i mnogih pjesničkih uradaka. Virje je opisano slikovito, priroda i ljudi, čitav taj kraj u kojem autorica boravi samo deset godina od rođenja do preseljenja u Zagreb – i dalje živi u njenom sjećanju i poziva da se opiše, zapiše i ispriča. U predgovoru knjige koji je napisala Marija Popović i na kraju u Biografiji (ustvari kratkoj autobiografiji iz „pera” autorice) saznajemo da je Durđica Ramqaj (Pavlić) rođena 1947.godine u malom podravskom mjestu Virju, gdje je provela kako sama kaže „svoje sretno djetinjstvo”. Slike toga kraja duboko su se urezale u njeno sjećanje. Kada s roditeljima seli u Zagreb, polazi kasnije Pedagošku akademiji, zatim usavršava engleski jezik u Londonu a poslije udaje odlazi sa suprugom koji je liječnik na Kosovo gdje predaje engleski u školi.U Zagreb se vraća s obitelji početkom devedesetih godina u doba Domovinskog rata i zapošljava u osnovnoj školi u Zaboku do 2012. godine kada odlazi u mirovinu. Istovremeno piše i to najčešće  pjesme o svom zavičaju, kratke novele o ljudima i događajima iz svog sela, crtice iz te njoj drage poznate sredine, a piše i aforizme, zatim i haiku poeziju...       

Nastavlja školovanje za turističkog vodiča i bavi se turističkim vođenjem na hrvatskom, engleskom i albanskom jeziku.Ujedno se bavi prevođenjem s hrvatskog i engleskog na albanski i obrnuto. Sada iako je u mirovini članica je više kulturnih udruga, pa je tako aktivna kao članica Predsjedništva Udruge August Šenoa. Zatim je članica Matice Hrvatske, Udruge Kulture Snova, UHAHA, Društva turističkih vodiča Grada Zagreba, vanjska suradnica u dopunskoj nastavi na albanskom jeziku, članica Društva albansko- hrvatskih pjesnika DEA i Udruge ratnih veterana. Uz sve to pronalazi vrijeme za izradu ručnih radova koje čak izlaže, pa i na izložbi na prvoj Tribini Udruge umjetnika organizaciji Udruge August Šenoa u siječnju 2024. uz predstavljanje svoje knjige govori i o radosti vraćanja iskonskim vrijednostima, nastavku tradicijskih vezova i našoj baštini te potrazi za motivima koje pronalazi u svojim rukotvorinama koje ju podsjećaju na djetinjstvo i podravski zavičaj. Ipak pisanje joj je i dalje na prvom mjestu i tako je uspjela skupiti materijal za objavu pet knjiga.                                                           

U zbirci pripovjedaka ili novela „Seoski potpuri” naročito u prvoj priči „Baroka i Maroka” vrlo živopisno pripovijeda o ljudima svog rodnog Virja. Tu se radi o prijateljstvu njenih glavnih likova, opisuje dvije žene u Virju s općim a opet tipičnim karakteristikama tog podravskog područja. U tim dijalozima prigodom svađe ali i u pomirenju – s puno humora one govore jezikom toga kraja.Prizori su zanimljivi i gotovo pogodni za scenski prikaz, jer su to prirodni svakodnevni razgovori, živopisna scena, uobičajeno predbacivanje i čak vrijeđanje s puno prepoznatljivih riječi u prepirci koje pratimo sa zanimanjem i simpatijama za njihove postupke i mane. Na kraju kao u dobrom kazališnom komadu s veselim završetkom, u tim uvredama ima puno istine, ali je u selu sve opet došlo na svoje mjesto i dvije toliko različite žene opet su prijateljice!  A uz Baroku i Maroku susrećemo raznovrsnu galeriju različitih likova kao je gostioničar Francina, seoski kicoš i ženskaroš, pa Marička, seoska slastičarka, velečasni, časna sestra, lokalni udovac, konobarica Dragana, komandir milicijske stanice drug Bogdan, pa apotekarica kao ikona seoskog lječništva, a na kraju su tu i bračni par Roma. Neki od tih likova naravno govore svojim dijalektom ili žargonom što doprinosi da osjetimo duh tog vremena i uživimo se u taj prostor - u provincijsku seosku sredinu malog Virja. 

Druga novela koju treba istaknuti je „Postolar Petar i Frau Lela” – priča o autoričinom ocu, pisano s puno topline u opisu lijepih trenutaka i uopće specifične atmosfere oko oca.To su pamćenja djeteta i riječi posvećene ocu i događajima u vezi s ocem kojega više nema ali ostaju sjećanja na roditeljski dom. Recenzent njene knjige Josip Slavić, književnik i slikar govoreći o njenoj knjizi „Seoski potpuri” naglašava vezanost autorice za rodni kraj - čak navodi njene riječi „Virje je vječni plam ljubavi u mom srcu! Virje, to sam JA!” Na taj način u osam novela u knjizi „Seoski potpuri” stvoreni su brojni likovi, koji su opisani slikovito, gotovo ih vidimo, oni se pred nama kreću, čitatelju će biti zanimljivo jer govore specifičnim dijalektalnim govorom. Na taj način je ova zbirka autobiografskih proznih radova s ponekom pjesmom – lijep doprinos i našoj dijalektalnoj književnosti i specifičan opis podravskog kraja, napose Virja  -  s  knjigom SEOSKI POTPURI koja ujedno nosi podnaslov „Sjećanje na Virje”.