Lucijana Živković | Gospođa Biserka

 

Trojac iz ove priče mogli biste slobodno nazvati tri Gracije iz Kroacije jer one to zaslužuju. Ali ovo nije priča o njima. Ova priča pripada njihovoj majci, gospođi  Biserki. Njezin životni stil mogao bi se opisati s -  biti poput Boga, svugdje prisutna, ali nigdje otvoreno vidljiva, da parafraziramo jednoga pisca. Pogotovo kada se stvari zakompliciraju kao u ovoj priči.

Propustivši  iz raznih okolnosnih razloga imati viši status u društvu nego što je mislila da zaslužuje, htjela je taj propust popraviti na svojim kćerima. Tako je ona, čim su joj kćeri stasale za više školovanje, odlučila povući riskantan potez. Prodala je sve što su imale i u metropoli kupila stan kako bi kćerima omogućila ono za čim je čeznula, a nije ostvarila- bolje škole, viđenije društvo i s tim bolji društveni status.

U novoj sredini čovjek je tabula rasa i slobodno može kreirati posve novi život: to je platno na kojem će gospođa Biserka upotrijebiti sasvim novu paletu ne bi li svu prošlost skrila ispod novog kolorita. Ono što je nedostajalo savršenstvu slike bio je otac. Oko njega se razvila fama tajanstvenosti koju je gospođa Biserka uporno gradila, polirajući je kada bi slučajno bila ugrožena njezina površina. Uglavnom, u toj je priči tata bio tajni agent ili političar u sjeni čime je gospođa majka opravdavala njegove stalne izostanke iz njihovih života. A djevojke, mada inteligentne, povjerovale su majci ili su pak bile sretne što im figura oca uz strogu majku ne smeta u njihovom odrastanju. Jer otkada znaju za sebe, tata je uglavnom odsutan, naravno, poslovno.

Jedino, ne na poslu tajnog agenta, kako ih je uvjeravala majka, već kao putujući trgovac sitnom pozamanterijom. Životno korisno, no za gospođu Biserku banalno, dapače, sramotno. I tako gospon Branko, kako se zvao, biva unaprijeđen, bar u očima svoje djece. Vjerujući odmalena u tu bajku, kao odrasle nisu više ništa propitivale jer Saša, Senka i Sonja, kako su se zvale, bile su mudrije nego što je majka mislila.

Bile su ljepuškaste, otvorene i željne života koji im je metropola mogla pružiti. Ali pod strogim nadzorom majke da ne bi slučajno ponašanjem i svojim lošim odabirima pokvarile majčine dugoročne planove za njihove živote. Lakoćom lutkara ona je upravljala tim mladim životima, kažnjavala ih i nagrađivala po samo njoj poznatoj kućnoj pedagogiji u maniri podnošljive strogosti.

No došlo je i doba triježnjenja koje je  prvo zahvatilo najstariju, Sašu. Ona je i inače bila sumnjičava i skeptična prema maminim postupcima, pričama i planovima za njih. Punoljetna, nakon završene gimnazije, odlučila je, pod krinkom ambicije, jer majka je ambiciju obožavala, otići u inozemstvo na studij umjetnosti. I što dalje od majke. Ovoj je pak bila draga kćerina ambicija pa nije posumnjala u Sašine skrivene motive. A tek kada je i uspjela upisati studij, gospođa je Biserka bila prepuna euforije. Dakako, pripisala je kćerin uspjeh svom odgoju. Čitav  njezin ured, gdje je odrađivala posljednje dane pred mirovinu, dugo je slušao hvalospjeve o njezinom uspjehu sa Sašom.

No Saša je malo marila za sve to. Brzo se preselila u novo boravište počevši sasvim novi život. A već na prvom semestru upoznala je Moniku. Iako nisu bile na istom fakultetu, jer Monika je studirala rudarstvo, prepoznale su se kao srodne duše i njihov je odnos ubrzo postao više nego prijateljski. Iznajmile su zajednički stan i sretne što su se našle, utopile se u moru mladih u poznatoj inozemnoj metropoli. Priključile su se zajednici mladih koji su zagovarali prava žena i istospolne brakove i uživale u društveno korisnom radu.

Znajući stavove svoje majke o tim osjetljivim temama, Saša se nije dugo pojavljivala kod kuće niti komunicirala s majkom. I ne samo zato. Znala je ona kao srednjoškolka nakon nastave pozvati prijateljice na kavu jer je stan bio u blizini škole. No nakon kave i popušene cigarete stan se prije mamina dolaska morao urediti i izračiti. A ako ih je mama zatekla u stanu, koliko god društvo bilo pristojno, ona bi samo digla nos i prošla do svoje sobe uz put frkćući da je umorna i hoće svoj mir. I to je bio signal za odlazak. Uzalud je Saša opravdavala to ponašanje  koje je, rekla bi prijateljicama, bilo uobičajeno za njezinu mamu. Za djevojke je to bilo na rubu bezobrazluka i više nisu prihvaćale Sašine pozive.

Nitko sretniji od gospođe Biserke kada se njezina po godinama srednja, a u srcu majke prva, kći Senka odlučila za studij medicine. Kao da je već gotova doktorica, gospođa je Biserka komentirala. Tako i treba. Pokaži da mi nismo seljačka familija makar smo iz provincije. Imali smo mi WC kada su ovi tobožnji građani, Bože me prosti, išli u kukuruze. Majka je dizala perje, a kći je bila zadovoljna što je bar s nečim mogla udovoljiti majčinim visokim kriterijima. Iako je majku smatrala snobom, odgovarao joj je taj nivo njihova odnosa jer je i sama pomalo bila snob. Senka je uvijek bila net: obuća, odjeća, torbice, kozmetika i parfemi, sve je uvijek bilo vrhunsko. Trebalo je održavati fasadu jer je tako mogla izgraditi status kojem su i majka i kći težile.

No medicina se pokazala promašajem za Senku. Već nakon prvih vježbi Senka se osjećala vrlo loše i nije podnosila miris formalina niti prizore sa sekcija. Da ipak bude povezana s medicinom, prešla je na dvogodišnji studij fizioterapije. Majka je ovaj put u uredu prešutjela novo stanje, ali kad je Senka objavila da se zaručuje za liječnika, euforija je opet uzela maha. Gospođa je Biserka upravo procvjetala kao da se udaje ona, a ne kći.

Svatovi su dogovoreni u boljem hotelu uz mali krug uzvanika. Hrana moderna – kanapei, umaci, grickalice, nisu bili dovoljni za najest’ se, ali su koštali pravo bogatstvo. Pa nisu valjda došli jesti, komentirala je gospođa Biserka kad je Senka pitala ima li još hrane. Otac, naravno, nije došao!

Ubrzo je došla i beba, sin, i činilo se sve kao bajka. Istina, gospođa je Biserka morala reducirati prečeste posjete jer dijete spava, a mi smo umorni .I Senki je odgovaralo da majku ne vidi često jer ju je počela mučiti post porođajna depresija, a uz to, majka je odmah počela nametati svoj odgojni stil.

Briga o djetetu i nove obveze Senku su prilično izbacile iz naučene rutine. Sve su češće bile svađe, a napokon se počelo govoriti i o odvojenom životu. Filipu, njezinu suprugu, sve je već prevršilo mjeru pa je razvod bio brz. Ostavio joj je stan, visoku alimentaciju i sina. Ona je dala otkaz da bude s djetetom. Uglavnom po kafićima, na špici, u šopingu i ostalim, njoj omiljenim, mjestima.

Ali tu nije bio kraj  nevoljama gospođe Biserke. Sonja, najmlađa, upravo je završila srednju školu odabravši kuharstvo za svoj životni poziv. Ionako je već u osnovnoj školi kuhala za sve: starije sestre su imale pametnijeg posla od kuhanja, a mamin je izgovor bio posao u uredu. Majka bi eventualno organizirala posebne večere s posebnim gostima kada je više brinula hoće li goste zadiviti svojim kuharskim umijećem, nego hoće li se oni uopće najesti. 

Sonja je bila crna ovca i nije ju bilo briga za maminu snobovštinu. Njezina je priroda bila jednostavna, ali divlja i tako je ostala trudna sa starijim muškarcem. On je htio brak, ali gospođa Biserka je bila prepreka. Nagovorila je kćer na pobačaj jer ovo bi ti moglo upropastiti život. Htjela je vikati na sav glas na Sonju, ali tanki zidovi sve upijaju. Treba fasadu finoće održati zauvijek. Nakon zahvata, Sonjin se udvarač udaljio i ona je, završivši školu, postala kuharica. Majka nije bila oduševljena, ali u današnje vrijeme kuhari znaju imati vrlo visoki rejting. Što je ona i očekivala od Sonje. I tako se najmlađe dijete gospođe Biserke uputilo u turističku meku, na more, gdje je ubrzo našla dobar posao u kuhinji jednog hotela.

Gospođa Biserka ostala je sama. U početku joj je to odgovaralo da malo predahne od uzbuđenja i događanja. Usput je otišla u mirovinu i dosadi nije bilo kraja. A nije bilo ni publike za njezine hvale. Osjećala je da nešto nedostaje. Naravno, nije to bio njezin muž. On je  znao ponekad doperjati, kako se supruga znala podrugnuti, kako bi se pošteno najeo i presvukao. Nije pitao za kćeri. Možda zato jer je znao da majka o tome brine ili ga nije zanimalo. Jer za njega one su bile čist majčin produkt čija životna pravila nikako nije uspio shvatiti već tridesetak godina.

U međuvremenu Sonja je upoznala pristalog stranca starije dobi što nije bilo teško na poslu kojim se bavila. Max je odmah znao da je to djevojka kojom se želi oženiti, a i njoj se on svidio na prvi pogled.

 Svoju su odluku potvrdili u općini, a proslavili uz skromni domjenak koji je pripremilo osoblje kuhinje gdje je radila. Majka je sve saznala kada je bilo gotovo i naljutivši se pripisala taj kćerin postupak njezinoj nagloj prirodi. Poučena sve češćim propitivanjem svojih odluka i postupaka, imajući vremena na pretek, odlučila je da ništa ne poduzima.

Sonja i Max otputovali su u njegovu domovinu gdje se ispostavilo da je on vlasnik nekoliko tvrtki o kojima nije ništa govorio želeći da ga Sonja voli bezuvjetno. I ona je to shvatila. A tko sretniji od gospođe Biserke?! Tolika imovina, a sve će dobiti njezina kći! Jer Max nije imao djecu i do braka sa Sonjom nije bio oženjen. Gospođa Biserka se čudila Sonjinim odabirima partnera jer i prvi i ovaj su bili dosta stariji. Valjda kompleks oca, negdje je u knjigama za samopomoć čitala o tome.

Max je želio djecu. I nakon pregleda najboljih liječnika Sonja nije mogla zanijeti. U sebi je zatomila možebitnu istinu o krivnji pobačaja za svoju neplodnost. Vjerojatno je to bilo jasno i liječnicima, ali zbog diskrecije nisu htjeli reći Maxu. A on, ne gubeći nadu, odlučio je da ostanu na moru radi zdravlja  supruge. Otkupio je zemljište i sagradio mali pansion za ograničeni broj gostiju. Sonji je to imponiralo. Bila je praktički doma, a radila je ono što voli. Zaposlila je nekolicinu ljudi kao osoblje i u radu zaboravila na ono što ju je mučilo.

Na jednom od brojnih putovanja kako bi nadzirao svoje tvrtke, Max je poginuo u prometnoj nesreći. Brak bez djece za Sonju je značio samo dio nasljedstva dok su ostalo dobili Maxovi brat i sestra. Njoj je ostao pansion koji je u dobroj sezoni bio vrlo uspješan.

Gospođi Biserki činilo se da su joj životi njezinih kćeri pobjegli. Nije u njima više sudjelovala kao prije, a od svoga života gotovo da nije imala ništa. Zato je krenula s novom inicijativom. Ništa se ne događa ,treba to promijeniti, odlučila je ponovo umjesto njih. Predložila je da se sve četiri nađu jer se nisu vidjele nekoliko godina. A mjesto susreta bi bio Sonjin pansion.

Iako su s negodovanjem primile majčinu inicijativu, shvativši je kao povratak mame u njihove živote, prihvatile su prijedlog i počele dogovor oko pojedinosti susreta. Bit će to nakon sezone, kada ima manje posla i pansion je gotovo prazan. 

Rujan je bio lijep gotovo kao i prethodni ljetni mjeseci. Osoblje pansiona nije se nikada toliko naradilo ne bi li prostor blistao po mjeri gospođe Biserke koja dolazi kćeri po prvi put. Oprano, obrisano, prozračeno, izglancano, zategnuto i ukrašeno; jednom riječju savršeno! I to je sve što bi se moglo nazvati savršenim u ovoj prilici. Jer odnosi majke i kćerki bili su sve samo ne savršeni.

Prva je, ne mogavši kod kuće dočekati da krene, stigla gospođa Biserka. U kompletnoj putnoj opremi, koju je iza nje teglio taksist, ušla je u Sonjin boravak samopouzdanjem prekooceanskog broda. Suprotno njezinu pompoznu ulasku, čekao ju je mlak Sonjin doček. Nakon kurtoaznog pozdrava odmah ju je uputila u sobu da se raspremi.

Senka je sa sinom pristigla odmah nakon majke. Došla je s novim prijateljem koji je unajmio apartman u hotelu jer je već bio upoznat s pojedinostima njihova odnosa s majkom. Nek sam ja na distanci, mislio je. I bio je u pravu. Stoga je Senka bila više koncentrirana na  poruke s mobitela i tu nijemu komunikaciju s Ivanom, nego na sestre i majku. A sina je odmah prigrlilo osoblje jer su ga ocijenili slatkicom.

Posljednje u nizu dolaznika stigle su kao par Saša i Monika, na, kako su šaljivo zvali ovaj skup, konačni obračun. Znale su da ih čeka teška večer i pitale se što li sada hoće kada su one već dugo u dobi kada im ne treba majčina ruka vodilja. Pa nek’ joj bude, ipak nam je majka i nema nikoga osim nas ,mislile su podjednako sve tri. Dakako, s malim nijansama: Saša potpuno nezainteresirano, Senka sa strahom zbog novog dečka, a Sonja sa strepnjom da će joj se, sada kada je u mirovini, doseliti s izlikom zdrave klime.

Večer je bila pred njima. Majka se u maniri kraljice spustila s kata u blagovaonicu gdje su se cure upoznavale s Ivanom i već potiho razgovarale. Stol je bio pun jestvina od predjela, do deserta. Juha se pušila, pečenje mirisalo, deserti blistali puni raznih krema. To je imponiralo majčinoj taštini. Sve je ovo meni u čast, pomislila je i po prvi put joj je naznaka ganutosti prešla licem. 

Počele su se smještati za stol i već tu su počeli problemi. Gospođa Biserka nikako nije htjela sjediti do Monike koja je s njezinom kćeri razmjenjivala nježne poglede. Ipak je to za nju bilo previše. Svoj stav oko te veze izrazila bi riječima može sve, ali daleko od moje kuće.

Nakon manjeg komešanja izabrala je mjesto do Sonje na kraju stola. Večera je tekla uobičajeno, izborom jela, pića, komentarima i komplimentima kuharici. Svi su u prvo vrijeme  bili posvećeni jelu, ali gospođi Biserki nedostajalo je dinamike. Njezina je pojava među kćerima začuđujuće dominirala unatoč tome što je bila najsitnija i gotovo neprimjetna iza svega što je bilo na stolu. 

Zagledajući Sašu i Moniku kako opušteno jedu, odlučila je prekinuti idilu. 

„Moja je Saša uvijek bila normalna osoba“, javila se usred tišine aludirajući na vezu s Monikom. „ Netko je tu imao prste i pokvario je. Ne bi ona…“

„Mama,“ povišenim će tonom Saša, „ja sam tu i ne pričaj o meni kao da me nema. A posebno ne počinji teme koje ti ne leže.“

„Hoću reći da te je to tvoja umjetnička škola odvukla u krivom smjeru,“ ne odustaje gospođa Biserka.

„A koji je to smjer pravi, ako mogu znati?“ bijesno će Saša. Monika ju je odvraćala od svađe vukući joj ruku: „Daj ostavi to…“ molila je. Saša posluša. Nije htjela ispasti goropadna. Što se nje tiče, nek’ mama priča što hoće.

„Molim vas, hajde da na miru jedemo. Ostavimo se prepucavanja,“ pokuša ublažiti trenutak Senka.

Kao da joj je dala još veći zamah, gospođa Biserka opet navali: „ A što ti nas sada miriš? Što nisi bila pametna pa se mirila s Filipom da sačuvaš brak.“

Senka se ukočila i licem su joj potekle suze. Ivan bi je najradije uzeo za ruku i odveo, ali je želio u ovom sukobu ipak biti samo statist. Tek je sada shvatio razmjere s kojima gospođa Biserka želi kontrolirati svoje kćeri, odrasle žene. Ispod stola je uhvatio Senkinu ruku, što je u tom trenutku bila jedina moguća utjeha. 

Iako je shvatila da je pretjerala, gospođa Biserka nije više mogla stati: „ Brzo si se snašla jer ne moraš puno misliti što i kako. A ja sam morala sama s vas tri…Sama čitav život!“

„Mama, suzdrži se, nisi doma“, upada Sonja, „osoblje sluša.“

„Briga me. Zato je i dobro plaćeno, ne? Na kraju krajeva, bilo bi tu puno toga za reći,“ kao da nije mogla stati majka.

„ Pa imale bismo i mi tebi štošta za reći,“ tek je sada došla k sebi Senka. „A gdje je tvoj muž i tko je kriv što nismo imale oca? Jel’ on bježao od obaveza? Ili možda od tebe?“

„Od tebe bježi, mama! Ti to znaš,“ ubaci se sada i Saša. 

Gospođa Biserka plane: „ Sad vas zanima tata.  Valjda ga ne žalite? A ja, koja se cijeli život brinem za vas, na raspolaganju danju i noću. Tko se za vas žrtvovao? Tata? Ja sam…“

„Ne možeš samo njega kriviti za sve,“ nije dala majci dalje Senka. „Osim toga, ti si sve nas usmjeravala i kontrolirala. Pa šta misliš da je to bilo dobro?“

„Baš sam i ja to htjela reći,“ oglasi se Sonja.

„I što vam fali?“ ne popušta majka. “Hoćete reći da vam nije dobro u životu, a da sam ja tome kriva?“ Sad je i ona već bila na rubu suza.

Vidjevši kamo sve vodi, Saša pokuša smiriti napetost. No kao da je otvorena Pandorina kutija. Svi su u glas govorili svoje replike, izlagali objašnjenja, opravdanja i prigovore, za i protiv, mama ili tata…No kao što je vepar najopasniji kada je ranjen, gospođa Biserka se odlučila na najniži udarac.

„ I da zaključimo, što ja sada imam od toga što sam sve uložila u vas, čitav svoj život? Jednu lezbijku, raspuštenicu koja trči za muškarcima i jednu jalovicu bez djece i muža!“

Sonja, na koju se očito odnosila zadnja majčina primjedba, vidno uzdrmana, bijesno je uzvratila: „ Sad mi je dosta! Ne mogu prijeći preko toga!“ Glas joj je drhtao, ali i grmio:   „A tko je kriv što sam jalovica?“ Ne znajući što bi pred ostalima, da ide do kraja ili ne, ona odluči u hipu. Digne ruku i odlučno je usmjeri k vratima: „Mama, možeš napustiti moj dom. Sada si zaista pretjerala. Što god bilo, zaboravljaš da smo ti kćeri. Nije ovo trebalo ovako završiti. Nemoj mi više dolaziti dok tako misliš o nama!“

Gospođa Biserka se ogleda oko sebe tražeći podršku. Ali svi su bili složni. Pretjerala je ovaj put! Srameći se cijele situacije, nisu mogli jedni druge a niti majku pogledati u oči. 

„Pa dobro, mogu ja i sama. Još bolje, bar ću se odmoriti od vas, nezahvalnica!“ promrsi gospođa Biserka i demonstrativno izađe kao da je ona uvrijeđena.

Atmosfera se brzo slegla čim je ona izašla. Sestre su se urotnički pogledale.

„Što, nisam u pravu? zapitala ih je Sonja.

„ Ne, ne sve je u redu“, bile su složne ostale dvije. „Trebalo je to učiniti davno prije,“ dodala je Senka. 

„A tko će ovo sve pojesti?“ vratila se praktičnim stvarima Sonja, brišući suze. “Nemojte da bacamo tako finu hranu.“ I oni se rasterećeno i slobodno bez grča, vratiše hrani.

A gospođa je Biserka, nakon malih komplikacija na putu, stigla kući. Uz misli o svojoj kućici i slobodici otključala je vrata stana. Ali odmah je osjetila poznati miris losiona koji i nije bio tako čest u kući. „ Ma nije moguće, još i to!“ pomisli. Iz dnevne sobe pojavio se suprug. Izgledao je pokislo i staro, a odjeća je na njemu visjela kao na vješalici.

„ Na bolovanju sam pa sam došao kući. Mogu li? “ potiho će on upitnim tonom gledajući  nekako nesigurno i sumnjajući da će ga ona primiti.

„Baš u pravi trenutak!“ poželi mu ona odbrusiti, ali odustane poučena sukobom s kćerima. I ne želeći ovaj put ostati sama ni u stanu ni u životu, odvrati mu: „Pa onda…. dobro došao!“