Na vrutku nestašna, sluša, pamti, što će tko reći.
Riječ, riječi materinje sa sobom će u svijet ponijeti.
Sriče slogove, brbolji, žvrgolji migolji i izmigolji,
proteže se, brza, jurne ispod mosta koji se od straha trza.
Iz zavičaja pobjegla po tuđoj zemlji vrluda.
Nepoznate riječi, tuđi ljudi grle je rukama, brazde čamcima.
Da njihova je šapuću, tijelima miluju, ptice joj cvrkuću.
Prepušta se milovanjima.
Sriče riječi, dalje i dalje tekući.
Bogata, plodna i rodna polja stvara,
odjednom sapeta jer, bila je nestašna,
u žaru stvaranja bilo je kvara.
Koliko god da spaja rijeka il riječ
i kad je lijepa, može krivo biti tumačena.
Sad bi da može uzvodno potekla, mnoga bi djela i riječi porekla.
Rado bi bila obgrljena, naučeno dijelila.
Do porušenog onog mosta bi potekla.
Preko sebe nove bi gradila, nespojivo u spojivio uparila.
Rijeka i most su dvije ruke istog bića.
Jedno spaja vodoravno a drugo okomito.
Spojivo i nespojivo.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.