Usred hajpa Lujanovićevog romana „Tvornica Hrvata“, upitala me kolegica jesam li to čitao. Tada sam je bio pročitao pola, a onda sam napravio korak unatrag i rekao svoje tekuće mišljenje:“Knjiga je zabavna, ali tragikomična i, ako je uzmeš kao istiniti dokument, totalno užasavajući.“
Istina, ako je uzmeš, (tu polovicu), kao istinitu, ono što je opisano jest gorko-slatko, ali nije mi bilo odviše originalno. Međutim, nakon te persiflaže, iznenada je postalo ozbiljno - vraški ozbiljno. Zaplet i peripetija koji su se tada dogodili su tek tada postali užasavajući. Vratimo se pa krenimo ispočetka: krnja obitelj (bez oca) izbjeglica iz Bosne stacionira se u Zagrebu u stanu rođaka u inozemstvu i doslovno preživljava u neimaštini. Ovdje je sve puno općepoznatih stereotipa i kritički nastrojen čitatelj najradije bi postao čangrizav:“čemu sve to?!“ Tada majka „otkriva“ biznis „proizvodnje“ iskaznih dokumenata za povorku izbjeglica koje defiliraju kroz njihov (premaleni) stan. Životno stanje, u financijskom smislu, iznenada im se popravlja. Tu je kraj uljuljkanosti u status quo. Taman na zalazu mogućnosti pravljenja dokumenata, dobivaju zahtjev od opasnog bosanskog borca. Tek tada počinje „značenje“ romana. Situacija postaje teška i mučna za čitanje čitatelju koji se poistovjetio s ovom poslovičnom obitelji za dane uvjete. Tek to ozbiljno stanje kao da dječaka, glavnog protagonista, grabi za uho i razvlači u odraslost. Kao malj pogađaju nas riječi:“- A što bi ti htio biti?... – Dijete.“ To je toliko tragično da bi čitatelj najradije zaplakao. I upravo u trenutku iluminacije kakvom novom makinacijom se može riješiti „proizvodnja“ dokumenta za ratnog zločinca, stiže im ultimatum da napuste stan. Nakon opasnosti po život, nakratko zaboravljamo na to, ali ponovo načeta nelagoda opet nam ne da mirno spavati. Na kraju se sklanjaju u stan zgrade prepuštene izbjeglicama. Shvaćaju da se situacija u jednom otuđenom gradu ne preslikava s bojišta te se smještaju kod stare muslimanke. Time roman završava bez ikakvog rješenja.
Pretrpjeli smo prvo monotoniju, zatim trenutke čistog užasa i na kraju „vječni“ čemer.
Naši junaci su, kao u Schindlerovoj listi, spasili vojsku nevoljnika, dajući im potpuno beskrupulozno, ali i dalje legitimno za ta vremena, hrvatske dokumente tako da je tragikomično za njih bio potreban samo katolički krsni list i čisto hrvatsko ime.
Nitko im nije rekao hvala – u generalnom smislu, i ti mali fragilni životi nastavljaju „žilaviti“ na vjetrovima rata kao da je fronta zapravo u Zagrebu. Nema tu hepienda, to je potencirani realizam ratnog vremena. Mudro je kao prvo lice odabran dvanaestogodišnji dječak i knjiga je uspješno „izvedena“ ostavljajući nelagodan osjećaj da nam Kafkina buba gamiže po tijelu dok pokušavamo bezbrižno snivati, nevezano od svega toga.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.