Jesu li, doista, moji obožavani književni bogovi - Zweig i Kafka - jednoć slično tapkali po turobnim i kristalnim hodnicima, poput, evo, mnogih knjiških zaljubljenika u svemoć umjetnosti i nenadmašnu ljepotu riječi?
Jesu li nijemo posrćući, podrezanih nogu, razorenih čula bili svjesni da je bjesomučno srljanje ka cilju opasna i jalova rabota koja zapravo otvara olovnu kutiju…
Predmnijevam kako…
iz bezdana tmastog poput zasopljene zvijeri, pridizali bi se krotko, nesvjesni (ili itekako svjesni) da sami sebe slijede u zabrtvljenu, zaglavljenu labirintu - u kojem zapet će u zamršenu vrtlogu živaca, nasilnih poriva neukih, bešćutnih individua, mahnitih čopora, bezumnih masa… čučat će, dakle, neko vrijeme sputani tuđim i osobnim užadima, bacakati se nemilice duž nečista „čovječanska“ kanjona, izjedeni surim ljudskim raslinjem – raslinjem gluposti, zakrčeni prašumom bezglavosti, utopljeni u oceanima bešćutnosti…
Morit će ih ali i nadahnjivati taj košmar, gustiš izluđenih ganglija, mahnitih neurona, sumanutih društvenih trvenja – sve u nakani da oplemene nezdravi um, bezlični i okrutni duh nezahvalna čovječanstva…
No, ovi su neumorni, punokrvni, strasni i sebesvjesni entiteti prkosno stizali do uzleta; čak do preleta; čak do sebedarja gladnima savršene riječi..
Takvi STvoritelji – zaljubljenici u svemoć riječi, u načetu uljuđenost roda, u civilizirane emocije, u otvorene i daleke magličaste, stobojne, grozdaste svemirske svjetove –
svjetove bez inhibicija, bez predrasuda, strahova, zadrški, stimulansa; neželjenih uvjetovanja, barijernih oklopa osobnih i društvenih trauma, osjećaja krivnje; lišenih zagušenih unutarnjih fobija; lišenih robovanja, opterećujuće anksioznosti, neuroza, neizdrživih podražaja, autosupresija…
Da su barem na zalasku svojih dragocjenih života smogli ljekovitu imunost na neljudske mutacije, bezumne kontrakcije, preburne reakcije, sluđene degeneracije!?
Milijuni štovatelja njihovih besmrtnih svjetonazora, svepoimanja ljudskih usuda, dijapazoni sudbina, cvatovi ljupkih opservacija, riznice svevremenih ćutila, vazdaživući habitusi rječničkih blagodati…
Naš je zadatak tako začudno lagan, prpošan poput leptirova daha – književne bardove suptilno iščitavati, lakomo upijati, diljem svijeta i nesvijeta zdušno pronositi; sladiti se glasovnom gozbom, krijepiti se trpezom rječničkih poslastica, utaživati glad za bezbrojnim svijestima, savjestima, spoznajama, kobima… – TAKO PROKLETO OČARANI, TAKO PREDIVNO OČARANI!!!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.