Krunoslav Šetka | Migrant

Prvi put sam imao susret s nekim migrantom na semaforu jednog dana pri povratku autom kući s posla. Izgledao je jadno i ofucano a istovremeno nekako i strašno. Prosio je od vozača koji su čekali na semaforu da im se upali zeleno svjetlo, ali izgledalo je da mu se trud nije puno isplatio. Garderoba na njemu očito nije bila prana danima ili mjesecima. To bi se isto moglo reći za njegovu kosu. Brada nije bila preduga, kao da je bila nedavno ošišana pa nije izgledao previše opasno. Više bih se uplašio toga čovjeka da mu je brada bila dulja: strah bi u meni rastao proporcionalno s duljinom njegove brade. Iako, ruku na srce, pretpostavio sam da ju je ošišao prije nekim oštrim nožem nego škaricama, jer sam sumnjao da bi nosio škarice sa sobom na tom dalekom putu otkuda je stigao. Njegove oči bile su krupne i crne ispod čupavih i namrgođenih obrva.

Prva reakcija, instinktivna koja mi se javila, bila je da zabravim vrata automobila iznutra, kako ovaj prosjak na semaforu ne bi mogao, na bilo koji način i pod bilo kojim izgovorom, upasti unutra. Na tren mi se učinilo da mi želi pokucati na prozor da mu otvorim, i tko zna što još bi taj poželio, ali samo se sagnuo prema meni unoseći svoju glavu u zatvoren prozor i nešto zboreći na nerazumljivom stranom jeziku. 

Činilo mi se da se zeleno svjetlo na semaforu nikad neće upaliti, dok sam u momentu počeo razumijevati kako taj čovjek govori ipak nešto na lošem engleskom jeziku, vjerojatno s akcentom i mješavinom svog materinskog jezika, pa mi onda taj engleski nije bio razumljiv, nego više kao mješavina nerazgovjetnih zvukova. Konačno sam udario po gasu jer se upalilo zeleno svjetlo na semaforu, i samo sam jednim krajičkom oka uspio vidjeti duboko razočaranje na licu tog čovjeka jer je zeleno došlo prebrzo. 

Bilo je dovoljno crvenog svjetla za barem jednu kovanicu od jednog eura, a zvečao mi je novčanik od takvih kovanica. Ako ništa, to mi je barem bila dobra prilika da ih se riješim, no nisam. Nisam iz straha ili ljutnje, ili pak iznenađenja što je taj čovjek sad bio tu, a tu mu nije bilo mjesto. Ljudima inače na semaforima nije mjesto ako nisu sudionici prometa. Taj čovjek nije sudjelovao u prometu na bilo koji način, osim možda u nekoj vrsti novčanog prometa. A on je tražio milostinju. A milostinja se dobiva na drugim mjestima. Ne na semaforu. U socijalnim institucijama se dobiva milostinja. Ali čovjek može drugom čovjeku iskazati milost na svakom mjestu. Za to ne treba nikakva posebna institucija, osim institucije otvorena srca.

I krivo mi je bilo, iskreno mi je bilo krivo što mu nisam iskazao milost. Sutradan, u isto vrijeme na istom mjestu, kad sam se s posla vraćao autom doma, na semaforu taj isti čovjek, moli, kûmi, ne vidim da mu itko od vozača iskazuje milost. Sad bih volio da crveno svjetlo na semaforu traje što dulje da operem nekako svoju savjest od jučer. Kad sam vidio da neće uspjeti stići do moga auta prije nego se upali zeleno svjetlo, otvorio sam hrabro prozor i pozvao ga da dođe. Kad je došao, ispružio sam kroz prozor ruku s hrpom kovanica u njoj. Koliko je tu bilo novca: četiri, pet, šest ili više eura, ne znam točno, ali sam na njegovu licu vidio da je bilo puno, puno više nego je on očito očekivao i nego je zasigurno naviknuo dobiti na tom semaforu. I prije nego se upalilo zeleno svjetlo, uspio sam vratiti ruku unutra kroz prozor i opet krajičkom oka pogledati čovjeka, čiji se bolni izraz lica od jučer danas pretvorio u izraz zahvalnosti. Njegove oči kao da su postale suzne i kao što to inače biva s ljudima da se osjećaji jednih prenose na druge, pa i kad netko zijeva, zijevanje se prenese na onoga tko gleda, tako se sada to njegovo suzno oko prenijelo na moje, pa skoro što nisam pustio suzu, osobito kad mi je, dok sam odlazio, na svom engleskom jeziku glasno uzviknuo, nešto kao: You are a good man! 

Ne sjećam se kad mi je zadnji put netko rekao da sam dobar čovjek, a ovaj čovjek sada ovdje na semaforu, koji me i ne zna, niti ja znam njega, kaže mi da sam dobar čovjek. Zapravo, uopće ni sam ne znam jesam li dobar čovjek. Ne zna to ni taj čovjek koji mi je rekao da sam dobar čovjek. Ali osjećao sam se uistinu dobar kad mi je to rekao. Nisam znao ni kojem narodu ni kojoj religiji on pripada, niti je on bio isto to siguran za mene, ali svi narodi i sve religije trebaju dobre ljude, a poglavito one ljude koji će u drugim ljudima tražiti i nalaziti dobro.

O AUTORU

Krunoslav Šetka  rođen je 1971. u Konjicu, BiH. Živi na relaciji Mostar – Sarajevo. 

Do sada je objavio zbirku pjesama „Nemoj, pjesniče“, dramski roman „Jazz roman“, zbirke priča „Otvoreni kolodvor“ i „Bog, ljudi, životinje, biljke“, novelu „Život“,  romane „Progon“ i „Pravo ljubavi“ te dvije duhovne drame „Običan“ i „Odgovorni građanin“ objavljene u jednoj knjizi pod zajedničkim nazivom „Radost življenja“. Trenutno piše svoj novi roman, jubilarnu 10 – tu  knjigu po redu, naslova „Retrospektiva“.

Dobitnik je književne nagrade Herceg- novskog pozorišta za kratku dramu „Naš čovjek“ i književne nagrade „Mate Raos“ – Matice hrvatske – ogranak Vrgorac – za kratku priču „Sarajevski notturno“. 

Po zanimanju je magistar turističke/interkulturalne komunikacije i europskih studija. Objavljivao u periodici: Studentska zbirka pjesama 'Potresi', Motrišta, Mogućnosti, Osvit, Obzor, Riječ, Kvaka, Zbornik duhovne poezije Srca Isusova i Marijina, Afirmator, Prozaonline...