S kodom bluesa i balade

 

In Memoriam

Piše: Martina Sviben

Žarko Laušević; Rođenje: 19. siječnja 1960., Cetinje, Crna Gora, Preminuo: 15. studenoga 2023. Beograd.

Godina prođe, dan nikad Ovu sam knjigu čitala, za mene, iznenađujuće polako. Strašna, jeziva priča, izvrsno napisana autobiografija.Nepredvidivost svakog pojedinačnog života pri čitanju ovakve ispovijesti prestaje biti često korištena fraza kad želimo onako uopćeno, a "mudro" zaključiti neki razgovor. Uistinu ni u što čovjek ne može biti siguran - sve što danas imamo, sutra može biti izvrnuto, sve što smo godinama gradili i slagali može se polako ili iznenada pretvoriti u svoju suprotnost. Osim nas samih. Ako smo odlučili ostati ono što uistinu jesmo. Kao što je i rekla Mira Furlan u predgovoru hrvatskom izdanju  "U svemu što nas zadesi jedino je vrijedno ostati čovjek. Ostati dobar čovjek. Fin čovjek. Plemenit čovjek. Žarko je sve to. I mnogo više."

Žarko Laušević bio je u 33. godini jedan od najpopularnijih jugoslavenskih glumaca. Uloge je mogao birati, željeli su ga na filmu, u kazalištima, na televiziji. Osobno ga smatram sjajnim glumcem i pratim ga od Sivog doma. Imao je obitelj, suprugu, djecu, karijeru.

Posložen i uspješan život s tendencijom daljnjeg napretka. I onda jedne noći u rodnom Titogradu (Podgorici) prije ponoći tražiš mjesto na kojem bi pojeo sendvič i u nepunih pola sata postaneš dvostruki ubojica, zatvorenik, zatim emigrant, čovjek koji više nikada, kako sam kaže, neće biti slobodan.

Žarka i njegovog brata Branimira (u knjizi mu je nadimak Mili) napala je grupa huligana isprovocirana Žarkovim pitanjem upućenim konobarici Kakva je to graja? Oba su brata sa sobom nosili pištolje. Bila je 1993. godina, u bivšim republikama cvalo je nasilje, osveta, kriminal i šverc.
Lauševići su često bili meta raznim negativnim tipovima. Mili je radio za Elektru i morao se osigurati kad je nosio utržak s posla, a Žarko je i inače često napadan i pokraden jer je smatran jednim od onih koji imaju novaca.Lako je reći - da nemaš pištolj, ne bi ni mogao pucati. Sve je lako reći kad se ne događa tebi.Ubio sam dva momka što su tek zakoračila u život!Da nisam, mi bismo bili mrtvi! I Mili i ja. Da mi je oteo pištolj, ubio bi me! A onaj drugi - klao je Milog kao životinju preda mnom. S kolenima na njegovim grudima, mog brata onesvešćenog i nepomičnog - kolje slomljenom flašom! Pucao sam. Nisam imao izbora. Nisam umeo ništa drugo. Nikad to sebi neću oprostiti. Poslije ovoga barem ja nemam što dodati. Nagon za preživljavanjem najjači je od svih. Svjesno ga opravdavam. On nije bio osoba koja je ubila iz zločinačke potrebe.Bilješke po kojima je nastala knjiga pisao je u zatvoru braneći se tako od ludila i svega što ga je okruživalo.Planira izdati i 2. dio o teškom životu u Americi.

Osim strašne životne priče koja me vezala uz tekst, oduševljena sam Žarkovim pripovjedačkim talentom. Jer to je neupitni talent. Bolno iskreno, živopisno, humoristično, lucidno. Sjajan tekst. Ponavljam - užasna sudbina. Naravno da si u zatvoru okružen čitavim malim svijetom raznolikosti iz čega proizlaze mnoge tragikomične epizode. Jedna od njih:A mog Milog još drži njegov humor, ili se samo pretvara. Tražio mi je da mu pošaljem neke knjige, što i uradih ne znajući što će se desiti. Među knjigama bio je i "Mladić" Dostojevskog. Kaže da mu se dopao. Dok je čitao, pita ga Risto, radikal iz sobe, u istrazi zbog nekog saobraćaja:- Mili, šta čitaš to?Mili mu pokazuje korice plave knjige na kojima piše MLADIĆ i kao uzgred dodade:- Biografiju Ratka Mladića.- Nemoj zajebavat, ko je napiso?- Nemam pojma... neki Rus.- Pa normalno, ko bi drugi? Daj da vidim, molim te!- Ne može, sad ja čitam.Danima ga je Risto moljakao, požurivao, a Milog opet nije mrzelo da mu samo povećava apetit.- Uf, ovo je strašno! ponekad bi prokomentarisao pročitano.Na kraju mu je dao i gledao ga kako se muči, mršti, hvatao mu iz prikrajka pogled. Na kraju ga Risto pita:- A šta ovo nema ništa o JNA?- Dokle si stiga?- Do četrnaeste strane.- A to je rano još, to će tek kasnije.Risto još čita knjigu. I čeka našu slavnu armiju. Ono što najviše cijenim u Žarkovu pripovijedanju izostanak je negativnog ogorčenja. To samo govori koliko je duhovno jak i dubok.

Žarko je osuđen na 13 godina zatvora zbog prekoračenja nužne obrane (u napadače je ispalio 13 metaka, dvojicu je ubio, a trećeg teško ranio). Kasnije mu je kazna smanjena na četiri godine. Pušten je iz zatvora nakon četiri i pol godine. Proces se obnavljao devet puta zbog zahtjeva obitelji poginulih mladića. Za boravka u Americi za njim je raspisana međunarodna tjeralica, ali mu je dopušteno da tamo ostane zbog drugog braka. Predsjednik Boris Tadić pomilovao ga je 2011. godine, ali Žarko nastavlja svoju borbu jer želi da ga sud oslobodi. U Americi uglavnom zarađuje kao soboslikar i majstor za kućne popravke. Ovom je knjigom uspio vratiti nagomilane dugove.