Polako prolazi deseti dan. Sve se stišava i smiruje. Noćne svjetiljke bolničkog kruga bacaju oko sebe bijelu, mliječnu svjetlost dok noćni leptiri kruže oko njih u nekoj svojoj, samo njima znanoj, misiji. Pacijenti tonu u san, a noćna sestra povremeno proviri u sobe pa i ona ode da se malo ispruži do prvog zova potrebitih.
U tom zalazu sva su čula napeta u očekivanju nekog zvuka, titraja ili pokreta. Ali ne događa se ništa što bi omelo ravnodušnost prirode koja sama za sebe vodi svoj začuđujući život, sve dok je čovjek svojim željama i potrebama ne preusmjeri kamo njemu odgovara.
I kao da se čuje govor bilja: mi postojimo, rastemo, cvjetamo, bujamo i čekamo. Ali što? Kao i mi pacijenti, valjda konačni trijumf prirode nad čovjekom.
Zvuci uvijek isti. Uz one izvana, ptica, do onih bolničkih: hrkanja, kašljanja, uzdisanja, škripe kreveta, glasa koji doziva i sestrinih žurnih koraka pa lupa vratima. Ovdje se na sve navikneš. Kao u zatvoru. Izvana dolaze, a iznutra rijetko odlaze. Vani slobodno šeću sretnici dok mi uplašeni, čekamo dijagnoze, pravorijek našega čekanja. U tom iščekivanju ima padanja i dizanja, puzanja i letenja. Danas smo gore i puni nade, no sutra smo na dnu. Kao što je davno rekao pjesnik: „Kolo sreće …“ Ali nekako ne volimo kada se to kolo stalno okreće na krivu stranu. Ili pak nismo znali prepoznati tren kada je bilo na našoj. Nismo ga uočili jer smo darove sreće smatrali preobičnima.
Zgrada odjela građena je početkom 20. stoljeća. Sigurno je tada bila moderna i čvrsta dok je danas siva i oronula. Pogotovo iznutra. Inače, to je dvokatnica s mansardom i dograđenim liftom s bočne strane. Unutra se hodnik pruža svom dužinom, a s obje strane su namjenski građene sobe za liječnike, ordinacija i sobe za pacijente. U prizemlju su sanitarne prostorije i sobe dok je mansarda poslužila kao garderoba za sestre. Škriplju drveni podovi, rasklimani prozori propuštaju hladnoću, visoki stropovi i klokot starih instalacija.
Dan ni po čemu zanimljiv. Uvijek ista briga - dijagnoza, temperatura i drugi podatci o tijelu. A mi, žitelji bolnice, već smo rano u krevetima, spremni za noć. Prošla je večera, podjela terapije i to je sve za danas. Prepušteni svojim mislima tonemo u snove; netko u teške, netko dobre i lake, a netko ih niti nema. Dobro je došla i kiša koja svojim jednoličnim šumom smiruje i uspavljuje.
Do mene bučno spava baka od 80 godina. Ona već pripada nekom drugom svijetu jer se sjeća početka prošloga stoljeća i današnjica joj je potpuno strana. Njezin je svijet davna prošlost.
Došla je s gastroskopije. To njoj nije ništa jer je već prošla Scilu i Haridbu bolnice, sve vrste pretraga i terapija. Doktor joj je rekao da u želucu ima više kiseline nego u akumulatoru, priča ona. Iz njezine je perspektive sve jednostavno: imaš bolest, dobiješ tabletu i gotovo. Neke njezine opservacije o zdravlju, koliko god tema bila ozbiljna, izazvale su mi smijeh koji sam iz poštivanja skrila ispod pokrivača. Smiješ se i na njezin opis teških pretraga koje ona podnese stoički, ali s detaljima dostojnim medicinske enciklopedije.
Njezine su priče i o prošlosti pa znaju pobuditi sjećanja. Ali na spomen prošlosti znamo se i sami sjetiti slika prašnjavih dvorišta gdje se djeca igraju drvenim, rukom, obično oca, pravljenim igračkama. Na gumnu čeprkaju kokoši tražeći ono svoje zrno često spominjano u poslovicama. Idila i mir seoske ulice, voćnjaka i dvorišta mami da se bar na tren vratimo u trenutke spokoja bez stresa. Ali danas nas okružuju ekrani, a ne voćnjaci, a tempo akcelerira kako bismo zadovoljili sve zahtjeve modrenog doba. I o tome je pjesnik rekao: „Svak' je iš'o svojim putem, za vlašću, zlatom il' za hljebom…“ , a nije imao tren da promotri oblak koji se sjajio i krvario nebom. Nikako istjerati iz misli ta seoska dvorišta puna fine prašine koju stvara, kao svojevrsni nusprodukt, seosko domaćinstvo. Sve je to odnio zaborav i civilizacija. A onaj pjesnikov oblak je prošao iznad nas ostavši neprimijećen.
Baka se razbudi pa opet priča. Sve su priče bizarne, ali nakon nekoliko dana one se počinju ponavljati. No začudo, isti su likovi i događaji, ništa nije pomiješala i tek nakon nekoliko dana pohvataš konce i svladaš priču da shvatiš tko je kome što: jetrva, svekrva, tetka od zaove ili kći. Rodbinske su veze tu najvažnije pa se čini da sve situacije života imaju svoju potvrdu u njezinoj obitelji. A sve je razložno i logično. Jedino nedostaje nešto dobro i pozitivno jer se likovi uglavnom razbole, boluju i umru. To na bakine motive očito utječe bolničko okruženje.
Danas je bilo i padanja i dizanja, plakanja i smijanja. Baka ne odustaje od svojih priča. Ali ponekad je i to bolje slušati, nego vrtjeti crne filmove u glavi.
Stigla je teža bolesnica, Marta se zove, i soba je utihnula. Sve se smirilo. Ali vani prolom oblaka. Plače nebo, plačem i ja. Je li to neka slutnja? Marta je u teškom stanju, kašlje. Sestra moli da ju pozovemo ako zatreba. A trebat će, slutim.
Mračna noć, mračne misli, Martin kašalj. Iz hodnika kroz otvorena vrata prodire u sobu slabo svjetlo. Bliži se ponoć, ali san nikako da umiri misli. Dižem se i priđem uzglavlju gospođe Marte. Trak svjetlosti iz hodnika osvjetljava izmučeno lice, bori se za malo zraka, no uzalud.
Mislim da je to blizu kraja i zovem sestru. Obje pođemo u sobu, sestra gura pred sobom bocu s kisikom, ali kasno je. Još malo borbe i:„Nema više Marte, gotovo je za nju. Samo da još provjerim.“ Ode i ubrzo se vrati gurajući neki aparat, kaže za provjeru rada srca. Udaljih se i ostavim da sestra obavi svoj posao.
„A što ću sad ja?“ pitam je dok se vraćala u ambulantu, „neću valjda spavati…“
„Tijelo mora, po bolničkom propisu, ostati jedno vrijeme u sobi dok ga otpreme. Možete ostati u sobi i spavati ili biti vani na hodniku. Vi odlučite,“ upućuje me sestra. Nakon kraćeg premišljanja prevladala je želja za snom. Uostalom, već je jedan po ponoći. Sjetim se prijateljičinih riječi da se ne treba bojati mrtvih, nego živih.
Noćna sestra započinje s pripremama; zatvori prostor oko kreveta paravanom, donese posudu za pranje i prione poslu. A ja zaspem ne znajući kako. Ujutro, prvo pogledam prema krevetu. Sve je očišćeno, zategnuto kao novo. Nema naznaka o noćašnjem događaju. A i baka brbljavica je sve prespavala pa se sada čudi praznom krevetu. Kako je to čudno; jedne osobe više nema, ali su je nadživjele stvari – njezin ormarić i krevet. Oni su još tu. Čovjek je zaista krhko biće, a život ide dalje, uobičajene su riječi za te trenutke.
Jutro je opet sunčano nakon sinoćnjeg proloma oblaka. Ovo će proljeće biti vlažno i plodno. Priroda buja na sve strane, zelenilo kliče k nebu pružajući svoje izdanke bliže suncu. Stabla se drže visoko. Mi na prvom katu gledamo u njihova njedra, na mansardi strše u zrak posljednje grane, dok noge, držeći se u prizemlju čvrsto tla, drže sav taj divovski teret. Najljepši dio krošnje pripada nama na prvom katu; prepuna je kisika koji uvečer nakon kiše slobodno i obilno struji kroz otvorene prozore soba.
Na hodniku je gužva. Primaju se novi pacijenti, koraci su užurbani, glasovi se nadvikuju. Sestra otvori vrata i uputi novu pacijenticu: „Ovo je Vaš krevet. Raspremite se pa dođite u ambulantu.“
Pridošlica pogleda sumnjičavo po sobi. Pozdravivši nas, upita plaho: „Jel' možda na ovom krevetu netko umro? Znate, ne bih baš htjela…“
„ Nije, gospođo, nije,“ odvratih, „svi smo ovdje još živi, zar ne?“
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.