 |
Zmajska dvorana Kule nad Kamenitim vratima bila je u srijedu 11. listopada 2023. savršen prostor za predstavljanje prve knjige otisnute glagoljicom nakon više od jednog stoljeća – povijesnog romana „Misal kneza Anža Frankopana“. Velika hvala Meštarskom zboru Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“ posebice Velikom meštru prof. dr. Mislavu Grgiću i meštru obredničaru Željku Heimeru te Zmajskom stolu u Karlovcu na spremnosti u organizaciji ovog događaja i dobrodošlici u prekrasan prostor sjedišta Družbe.
Još prije službenog dijela programa g. Heimer pokazao se kao izvanredan domaćin ispričavši nam ukratko povijest Družbe i povijest Kule nad Kamenitim vratima, a uvodno u samo predstavljanje pročitao je dijelove biografije autora i podsjetio nazočne na ne tako davno održane radionice glagoljice u Starom gradu Ozlju, koji je također vlasništvo Družbe.
U svom pozdravnom govoru ime sunakladnika ove knjige Društvo prijatelja glagoljice - DPG - Zagreb, govorio je predsjednik prof. dr. Darko Žubrinić istaknuvši kako se radi o povijesnom događaju za hrvatsku književnost, kulturu i povijest. Ovu knjigu nazvao je najljepše otisnutom knjigom na glagoljici, posebno se osvrnuvši na obogaćivanje glagoljskog fonta kojemu je autor Nenad Hančić-Matejić s preko 250 poveznica i preklopnica (ligatura) te prateću knjižicu „Pravila pisanja glagoljicom…“ u kojoj su neka rješenja naročito vezana uz primjenu slova „J“ drugačija od onih koja se trenutno prakticiraju.
U ime nakladnika Društva za promicanje kulture Kvaka iz Velike Gorice svoj osvrt ne samo na knjigu već i na višegodišnju suradnju s autorom dala je ugledna hrvatska književnica Sonja Smolec. Posebno je istaknula da prije samo godinu ili dvije nije mogla niti pomisliti da će jedna mala i mlada kulturna udruga koja postoji tek četiri godine biti nakladnik ove jedinstvene publikacije, no da - dobro poznajući autora – od njega je tako što i bilo za očekivati.
Urednik knjige dr. Ivan Mance osvrnuo se na početke svoje suradnje s autorom te naglasio da je ona od samog početka išla u oba smjera. Naime, istraživanja o Kosinjskoj tiskari koja je Ivan Mance provodio za svoj doktorski rad potaknula su autora na pisanje romana o nastanku hrvatskog Prvotiska, što ih je tematski zbližilo svakog u njegovom području – znanosti odnosno književnosti. U nastavku svoj uredničkog uvoda dr. Mance se posebno osvrnuo na povijesni okvir u kojemu je došlo do tiska prve hrvatske knjige na hrvatskom tlu, odnosno baš u Kosinju, koji je tada bio pod upravom kneza Ivana VIII. Anža Frankopana Brinjskog. Ovu tezu, koju je prije više od četrdeset godina postavio povjesničar Zvonimir Kulundžić, u svom opsežnom doktorskom radu koji je nedavno objavljen u posebnoj knjizi pod nazivom „Kosinjska tiskara“ detaljno je razradio upravo dr. Ivan Mance i to je prvi puta u hrvatskoj povijesnoj znanosti da je na toj razini obrađena tema početka tiskarstva u Hrvatskoj.¸Zaključno dr. Mance je nazočne uputio u činjenicu da je roman "Misal kneza Anža Frankopana" prva knjiga otisnuta na glagoljici nakon 118 godina, ali i prva neliturgijska knjiga otisnuta na ovom pismu nakon 235 godina, što ju svakako čini jedinstvenim doprinosom hrvatskoj kulturi.
Središnji dio predstavljanja romana „Misal kneza Anža Frankopana“ - u svojstvu autora - započeo sam o istraživanjima koja su nužno potrebna za pisanje povijesnog romana. Cilj tog istraživanja bio je rekonstrukcija mogućih događaja u tih desetak godina od kako je knez Anž Frankopan 1479. godine ostao bez Brinja do povratka u svoj kaštel Jelovik 1490.
Temeljito sam istražio tiskarstvo u Veneciji u vremenu od 1480. do 1483. godine, koje su tiskare tada postojale, kakvi su bili odnosi unutar tiskarskog ceha, tko su bili vlasnici, tiskari, tipografi i kakva je bila sama tehnologija izrade slova, tiska i uveza. Sve mi je to bilo jako važno za radnju u romanu.
Na dnevnoj bazi Ivan i ja smo razmjenjivali podatke koje smo prikupljali i zaključke do kojih smo dolazili. Događalo se da nešto što zaključimo jedan dan opovrgnemo za nekoliko dana u svjetlu novih, širih spoznaja.
Ivan se u tome pokazao vrlo pouzdan i dosljedan. Evo za primjer, kod tiska onoga doba bilo je jako važno koliko se okvira olovnog sloga mora pripremiti za jedan uvezni snop knjige – tada je uvez bio samo šivani. O tome ovisila i količina slova koja se treba pripremiti. Ja sam smatrao da ih je bilo osam, jer je tako pročitao u analizi Prvotiska objavljenoj u časopisu Staroslavenskog instituta 1984. godine koju je napisao Frane Paro. Međutim, ne. U slučaju Prvotiska radilo se o šesnaest okvira u dvije boje, dakle 32 okvira – toliko ih je potrebno da se složi jedan kvaternion. Ivan je od NSK tražio i dobio bočni snimak primjerka Prvotiska koji se čuva među ostalim inkunabulama kako bi mi dokazao da griješim ne samo ja već i Staroslavenski institut i Frane Paro. Činjenice su se i ovdje pokazale jačim od autoriteta. Jednostavno je trebalo prebrojati uvezne snopove. Nastavno na taj podatak izračunao sam koliko je trebalo odljevaka svakog pojedinog glagoljskog slova u dvije veličine i došao do toga da je trebalo napraviti oko dvije tone olovnih slova.
Tko je u ono doba bio financijski toliko moćan da može podnijeti takav trošak?
Trebalo je kupiti dvije tone olova, platiti troškove odlijevanja u dvije veličine fonta odnosno četiri ako uzmemo i veća početna slova rečenica, kupiti tada vrlo skupi papir – za tisak tada uobičajene naklade od 200 primjeraka je bilo potrebno oko 22.000 araka i naravno, platiti rad.
Naišao sam na podatak da je cijena Gutenbergove Biblije bila tada u Veneciji oko pet zlatnih florina; ako pretpostavimo da je i naš Prvotisak imao sličnu cijenu vrijednost toga posla bila je oko 1.000 zlatnika (3,5 kg). Toliko je kneginja Marija Katarina Frankopan iz svog miraza od 5.000 zlatnika oporučno ostavila samostanu na Košljunu da sagradi novu crkvu. Za toliko novca se mogao kupiti jedan sasvim solidan kaštel, poput onoga u Bakru. Cijeli tada saborski grad i posjed Steničnjak knez Stjepan II. Frankopan kupio je za 10.000 zlatnih florina. Toliki novac mogao je imati samo netko jako bogat, a takvih među Hrvatima toga doba nije bilo puno. Ustvari jedino su Frankopani imali tu financijsku moć i kulturnu razinu. Jedan od njih bio je baš knez Ivan VIII. Anž Frankopan, a poznato je da je u njegovo doba postojala tiskara u Kosinju. Iako su njegovi stričevi knezovi Martin i Stjepan III. (otac kneza Bernardina) bili su moćniji i bogatiji, pa čak i ugledniji, i o njima je sačuvano puno više povijesnih tragova, no nigdje se ne spominju u kontekstu tiskarstva.
Evo dvije zanimljivosti iz tog doba:
- glagoljska slova korištena za Prvotisak nikada više nisu korištena; da su bila vlasništvo neke mletačke tiskare – negdje bi se pojavila
- sve knjige otisnute u Mlecima u to doba imale su u kolofonu oznaku tiskare; Prvotisak nema.
U prvom dijelu romana radnja se odvija većinom u Veneciji gdje se knez Anž sreće s tada novim otkrićem koje će temeljito promijeniti svijet – Gutenbergovim tiskarskim strojem. U drugom dijelu romana radnja se većinom odvija u Kosinju jer se tamo tiska „Misal po zakonu rimskog dvora“. Na predlistu knjige objavio sam kartu s ucrtanim gradovima značajnim za Prvotisak – Venecija, Izola, Roč, Novi, Brinje, Kosinj, Krbava i Zadar, a jedno poglavlje događa se u Otrantu – toga nema na karti jer mi se to grafički nije uklopilo no zato sam nazočnima pročitao jedan ulomak koji se događa baš u Otrantu.
Radi se o susretu Blaža Mađara, zapovjednika Crne armije kralja Matijaša Korivina, i kneza Anža Frankopana. Njih dva se sreću na bojnom polju kao saveznici u borbama za oslobođenje Otranta od Turaka, no u Hrvatskoj su ljuti neprijatelji jer je kapetan Blaž Mađar Frankopanima vojno oduzeo Senj, Brinje, gotovo cijeli Vinodol i napao na Krk. Prvi i jedini razgovor dva istodobna neprijatelja i saveznika jedna je od snažnih poruka koju donosim u ovoj knjizi – no to ćete morati sami pročitati 
Sve o čemu sam prethodno govorio opisao sam u romanu, doduše u književnoj formi povijesne fikcije, no onima koji znaju čitati lako će se u svemu tome snaći. Eh, sad, to već zvuči kao provokacija jer je ova knjiga pisana glagoljicom, pa je čitateljski krug značajno manji. No, da vas odmah utješim, ovaj roman bit će sljedeće godine objavljen na latinici, doduše u nešto skromnijoj opremi i uvezu, poput Priča o Frankopanima, pa ćete ga moći i pročitati.
Kad sam prije nekih mjesec i pol gostovao na karlovačkoj televiziji urednica me je pitala, doslovno ovako: "Što je Vama bilo u glavi kad ste išli pisati knjigu na glagoljici?“. I u Zmajskoj dvorani bilo je onih koji bi postavili isto pitanje.
Odgovorio sam joj - izazov. To nitko nije uradio već više od jednog stoljeća, odnosno čak i više od dva ako isključimo tisak za liturgijske potrebe. Svi se ponosimo glagoljicom, našim starim pismom, ali malo nas je koji ga znamo čitati i pisati.
Bavim se glagoljicom preko 40 godina i dajem si za pravo reći zašto je malo glagoljaša. Slova glagoljice nije teško naučiti, ali je teško čitati glagoljske tekstove jer su pisani uglavnom starim crkveno-hrvatskim jezikom koji se više ne koristi ni u liturgijske svrhe, bolje rečeno vrlo rijetko. Zato sam se bacio na posao i napisao roman, što mi je bio najmanji problem.
Ono što je bio stvarni problem bilo je izraditi pravila pisanja glagoljicom suvremenim hrvatskim književnim jezikom, da se čitatelj ne mora još osim pisma boriti i sa samim riječima kao što se bori kada čita stare glagoljske knjige.
Tu mi je jako pomoglo moje osnovno zanimanje računalnog programera – provo kroz matematički pristup, a potom i vještinu izrade fonta. S obzirom na to da je Nenad Hančić-Matejić već izradio glagoljski font prema uzoru na Misal po zakonu rimskog dvora, zamolio sam ga za dopuštenje da taj font doradim ligaturama, poveznicama i preklopnicama. Nenad se s time složio i sada imamo dva fonta – njegov izvorni koji je vrlo raširen, popularan i držim ga odličnim, i ovaj novi naš zajednički kojim je otisnut ovaj roman.
U procesu pisanja romana, a pisao sam ga glagoljicom, u početku Nenadovim fontom razmišljao sam o tome kako riješiti pisanje slova „J“ jer je to najveći kamen spoticanja među glagoljašima. Proučio sam sve što mi je došlo do ruke, razgovarao s mnogim glagoljašima iz raznih sredina i napravio pravila kojih sam se dosljedno držao do kraja. Usporedno s time dorađivao sam Nenadov font na način da sam u njega ugrađivao poveznice i preklopnice (ligature). Malo po malo došao do toga da sam mogao tipkati potpuno normalno slovo po slovo, kao i da pišem latinicu, a font je prepoznavao kad su moguće ligature i sam ih je izvodio. Predvidio sam i mogućnost da odbijete korištenje ligatura, u tom slučaju dovoljno je stisnuti nulu, jer glagoljica ne poznaje nulu.
Isto tako olakšao sam i pisanje brojeva, s obzirom na jedinstven brojevni sustav u glagoljici. U glagoljici, naime, svaki osnovni znak ima brojevnu vrijednost, a brojevi se od slova razlikuju tako što se ispred i iza broja stavi točka. Dakle, ako ovim fontom želite napisati godinu 1483. stavite točku, napišete 1000, 400, 80, 3 i font će to uredno zapisati isto kao da ste napisali Č U O V .
Taj posao izrade pravila i fonta događao se usporedno s pisanjem i prijelomom i trajao je preko pet mjeseci, ne računajući onih prethodnih 40 godina mog glagoljaštva. Sve je to stalo u knjižicu od 24 stranice u kojoj je i učilica glagoljice prema metodi prof. Mirjane Grubišić iz Oštarija.
Pravila pisanja glagoljicom dostupna su online preko web stranice
ucilica.glagomatika.online
I za kraj još imam reći da u ovaj poduhvat nisam ušao radi materijalne koristi jer nema tog novca koji može platiti sav taj golemi trud. Ipak tisak košta, naročito ovako luksuzno opremljene knjige pa je i cijena nešto veća nego knjiga sličnog obima. Nisam tražio pokrovitelje, sve sam financirao potpuno sam uz podršku svoje obitelji. Išao sam za time da će ova knjiga jednog dana biti rijetkost i neka zato bude kvalitetna.
Nećete je moći naći u knjižarama, možda tek za koju godinu u nekom antikvarijatu. Dostupna je na web stranici nakladnika po redovnoj cijeni od 99 € i još jedino u suvenirnici Zavičajnog muzeja Ogulin.
Samo je nekoliko knjižnica pokazalo interes za prvu glagoljsku knjigu nakon više od 100 godina – mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Ministarstvo kulture ni nakon dva mjeseca nije odgovorilo na ponudu za otkup.
I to s knjižnicama i to s Ministarstvom me je malo razočaralo ne zbog same prodaje već zato što je ta činjenica užasan pokazatelj stanja u kojemu se kao društvo nalazimo, i kako stvari stoje cjelokupna naklada osim ona četiri obvezna primjerka za NSK otići će u ruke privatnih osoba kojima je uistinu stalo do glagoljice. Naklada ove knjiga je 199 primjeraka iz poštovanja prema hrvatskom Prvotisku za kojega se smatra da je otisnut u 200 primjeraka, a ja nemam namjeru svoju knjigu uzdizati iznad prve otisnute na hrvatskom jeziku i pismu.
Objava Večernji list
Objava Večernji list
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.