Lucijana Živković | Cincilator

                                              

Likovi: Tomo, Pero, Zdravko i Matej (šef)

Najglavniji lik: Jura

Sporedni lik (ali kao glavni): Dragica, Jurina majka

Sporedni lik: putnik u autobusu

Nevidljivi, ali spomenuti lik: Spomenka, Jurina sestra

Mjesto radnje: tvornički pogon

Vrijeme: bilo kada

Ako ste pomislili da će to biti dramski tekst, varate se. Neće, ali je ovakvo predstavljanje likova važno za  što vjerniji portret našega sveznadara. Promatramo mi tako njega i smišljamo što bismo mu mogli prirediti, kako zaustaviti taj, ni na čemu temeljen napuhani ego, kako mu, što bi rekli ljudi, stati na kraj. Nismo niti mislili da postoje takvi kao on. A opisat’ ga je prilično teško. Vanjski izgled još kako tako, ali narav, ponašanje i njegove priče apsolutno su neopisive(ali ne u pozitivnom smislu).

Prema ženama je bio začudo kavalir, ali samo onima koje je htio osvojiti. Ostale su bile zanemarive i to doslovno. U razgovoru bi ih apsolutno ignorirao pa me moja djevojka pita jel’ on možda nagluh kad joj nije odgovorio na pitanja niti pokazao je li ih čuo. Naprosto, pravio se lud, a zlobnici bi rekli da se nije trebao puno ni praviti.

Naprotiv, muške bi sugovornike pažljivo slušao, ali kad bi očekivali odgovor, on bi rekao nešto sasvim deseto, u stilu poslovice ja šumom, ti drumom. Ali zato nitko od njega ne zna više i to o svemu: od kuhanja do vožnje lokomotive. A kada počne, ne da se lako prekinuti. Ako i dođe do prekida, on nastavlja točno tamo gdje je stao, kao kakav štreber u školi kad zaustaviš njegovo, napamet naučeno, izlaganje. Sva sreća, brzo smo ga razotkrili jer se razlikovao od svih koje smo do sada upoznali. A da ga ne biste sažalijevali, reći ću da je bio osvetoljubiv, koristoljubiv i prije svega ohol.

 Imao je ograničenja u gotovo svim područjima funkcioniranja među ljudima. Najčešći odnos drugih prema njemu bio je izbjegavanje jer bi sa svojim pametovanjem naprosto davio ljude. Moderno bi se reklo da je bio toksičan prijatelj.

Tvornice su kao ljudski organizam; dok svi organi rade, odlično je, ali kada se nešto poremeti ili doda što tu ne pripada, polagano stiže bolest. Naša je bolest bio Jura. Kakav je bio, nije se mogao složiti ni s kim od nas što i nije posebno važno; što nije znao gotovo ništa raditi i to bi mu oprostili. Ali on je svagdje htio biti glavni.

Nismo mu mogli zaboraviti ni način na koji je stigao u tvornicu. Naime, majka je bila na razne načine povezana s moćnicima koji su odlučivali  o mnogočemu pa tako i o Jurinom dolasku u našu tvornicu. I eto ti našeg Jure kod nas u pogonu. A onda smo doznali da to nije prva mamina intervencija; prošao je Jura sve moguće pogone, ali se nigdje nije mogao dulje zadržati. Očito da su ga se svagdje željeli riješiti.

Tomo i Pero te Zdravko i ja najviše, bile smo prve žrtve našega Jure. Kad ga je šef doveo i predstavio, zahtijevao je da se pobrinemo za njega da bude koristan. Težak zadatak! Iako smo iz dana u  dan pokušavali, ništa se nije mijenjalo na bolje. Naprosto, Juru se ništa nije dalo naučiti. Izbjegavao je posao i uvijek morao nekamo ići. Ali ne zato što nije htio raditi, nego zato što se nije dao učiti: svaki naš pokušaj je zaustavio i predlagao nešto svoje, naravno, bolje.

I šef Matija je uočio ta naša natezanja s Jurom pa je pustio da vidi do kada će izdržati, znajući njegove česte prelaske s posla na posao.

Zdravko i Pero nisu htjeli da Jura slučajno ode, a da mu mi ne priredimo neku psinu. Dokazat ćemo mu kako nije baš pametan koliko se drži, mada nismo bili sigurni da će on to shvatiti kao pouku.

Tomo i Pero radili su u pogonu s mnoštvom metalnog otpada pripremanog za taljenje. Pogon je bio dosta udaljen od ostalih hala. Naša zgrada bila je na maloj uzvisini, a uz nju je bilo skladište s rezervnim materijalom i još štošta čime. Ujedno, naša je zgrada bila najveća i najvažnija. Tu se raspoređivao i planirao posao. 

Taj dan došli smo na posao s planom. Pozvao sam Juru koji se uvijek muvao oko mene. „Trebao bi otići k Tomi u pogon i donijeti nam nešto. Hoćeš li moći?“ udarim ja na njegov ego da me ne bi odbio, a naš plan propao.

„A ima li nešto što ja ne mogu?“ odmah se ustobočio Jura. „Ma naravno, što ga zezaš,“ doda Zdravko iza Jurinih leđa smijući se potiho. „Hajde, što to treba donijeti? upita Jura.

„Pa, cincilator. Znaš valjda što je to?“ kao začuđeno reče Zdravko. „Naravno da znam,“ bahato će Jura, “nisam od jučer.“

Inače, ova priča s cincilatorom opće je poznata gotovo svim metalcima i postala je svojevrsni brend struke, ali u šaljivoj verziji. Izgleda da samo naš Jura nije o tome ništa znao. A kako i bi kad mu ovo niti nije bila struka.

„Onda je riješeno, samo prije odi u skladište po tačke. Tko zna u kakvom je stanju cincilator,“ uputih ga ja, „ i požuri, treba nam!“ On ode, a mi u smijeh. Brzo nazovem lokalni broj i dobijem Peru. „Krenuo je. Jeste li sve pripremili?“ Pero potvrdi. Sad samo čekamo. Imao je tu Jura dobru kilometražu: prvo u skladište po tačke, onda po teret pa uzbrdo s teretom do nas.

Pogledasmo s vrata, a Jura grabi put skladišta u kojem ubrzo nestane. Ali eto ga za čas s ogromnim tačkama, koje su teške same za sebe, a kamoli s teretom. Nakon par minuta ulazi on k Tomi i Peri u pogon. 

Pričaju oni poslije, traži Jura cincilator. A ona dvojica šaljivaca, Pero i Tomo, uzeli tovariti komade otpada, štange, poluge, ukratko sve što im se našlo pod rukom. Jura šuti i sumnjičavo gleda, ali ne smije pokazati da ne zna što je cincilator. Ipak mu objasne da ne bi posumnjao: „Rastavljen je jer smo ga čistili, a dečki gore će ga sastaviti. Ti samo vozi.“ „Nemate brige,“ Jura će, sretan što je ipak uspio dobiti povjerenje kolega jer se često znao osjećati izolirano. A prisutni se brzo raštrkaše po pogonu skrivajući smijeh.

Iz hale smo provirivali da vidimo što se događa. A naš sveznadar gura svoj teret, a teren je uzbrdica. Tačke škripe, ali on ne odustaje. „Neće oni valjda pobijediti mene, Juru. Nek’ vide da ja mogu sve i bolje od njih,“ sigurno se bodrio dok je uspuhan gurao tačke uzbrdo.

U našem su pogonu već čuli o čemu se radi jer nije to bila prva psina priređena došljacima. Gotovo smo svi prošli neke inicijacije, ali ova je bila najoriginalnija. Publika se skupila, kad se u dvorištu pojavi šef Matija. Ugleda Juru i odmah shvati situaciju, ali ga uljudno pozdravi i upita što to radi. „Vozim rastavljeni cincilator na sastavljanje gore dečkima,“ odgovori on zadihano i polako nastavi gurati teret već drhtavim nogama sav u znoju. „A tako. Pa jel’ možeš?“ jedva se suzdržao od smijeha šef. „Mogu, mogu,“ u pol daha će Jura, a šef produži da ne bi prasnuo u smijeh i tako se odao.

A mi čekamo. Odbor za doček jedva se suzdržava i uto Jura sav znojan ugura tačke sa svojim teretom u halu. Ugledavši sve nas još nije shvatio o čemu se radi, a kada smo prasnuli u smijeh upitao je što nam je smiješno. „Uspio sam, a vi ste htjeli da mi bude preteško. Kao da sam neki slabi žgoljo,“ obrušio se na nas Jura, očito još ne znajući da cincilator ne postoji.

I što da se još kaže?! Ta se zgoda prepričavala dugo, ali Jure već tada nije bilo kod nas. Pokušavao je na drugim mjestima ( gdje valjda nema opasnosti od cincilatora).

Ali gdje je tu mama, gdje sestra? Mama u autobusu! Putuje na obližnje selo iz kojeg sam i ja pa tu i tamo završimo zajedno u autobusu. Ona ne zna tko sam, ali ja nju poznam jer sam je vidio sa sinom u gradu. I sjednem ja tako jednom u autobusu iza nje. Ne bih da me vidi, iako me ne pozna. Do nje je sjedio neki mladić i ona odmah započe litaniju. Tema su bila njezina djeca. Jura i Spomenka.

„Znate, imam sina i kćer,“ bez uvoda se obrati mladiću. On zaklima glavom što je bila greška, a njoj povod da nastavi svoju priču. „Oboje su vrlo uspješni. Sin je inženjer u jednoj tvornici. Često mijenja mjesta jer ga trebaju zbog njegovih sposobnosti pa mu svatko nudi bolje radno mjesto. A on je mlad pa neka bira, jelte?“ obrati se ona ponovo suputniku. On samo promrmlja nešto, a ona nastavi:„ Dobio je i stan od firme. To vam sve govori o njemu.“

„A moja kći, znate što ona radi?“ retorički će gospođa Dragica. „Ona je manekenka!“ Suputnik se malo trgne i poželi znati koja je to pa upita gospođu: „Možda sam ju vidio na televiziji. Kako se zove, ako nije tajna?“ „Niste je vidjeli jer ona reklamira lakove za nokte. U reklami se vidi samo njezina ruka, znate. Ali kakva ruka. Kao u anđela. Zato je i izabrana na audiciji. Bilo ih je skoro tisuću kandidata, rekla mi je. Eto, kad vidite reklamu s lijepom rukom, to je ruka moje Spomenke!“ ponosno će gospođa Dragica.

„A Vi?“ obrati se mladiću, „gdje Vi radite?“ Mladić nevoljko odgovori: „U komunalnom poduzeću.“

„Pa netko i to mora raditi, je li? Ne mogu svi biti inženjeri ili manekeni. Netko mora voditi brigu i o čišćenju ulica.“

„Gospođo, ja ne čistim ulice već vodim posao. „Oprostite, nisam Vas htjela uvrijediti,“ ona će pomalo ljutito što se sugovornik uvrijedio.

 „A zašto bi to bila uvreda? Svaki posao je dobar, ako je pošten i znalački obavljen,“ odvrati joj mladić i digne se. „Tu izlazim, do viđenja!“

Prošavši kraj mene, vidim da koluta očima. A i meni je bilo neugodno. Obuzelo me neko susramlje kao da sam i ja sudjelovao u ovoj mučnoj epizodi gospođe Dragice.

Da ne povjeruješ kako može lagati tako otmjena gospođa, majka inženjera i manekenke.