Ivana Beranić | Dnevnik jedne "Palčice"

 

Bilo je to u nedjelju, prije nešto manje od 40 godina. Na svijet je došla jedna baš jako malena djevojčica, nazvana Palčica. Prema istoimenoj dječjoj bajci ali za razliku od te predivne priče moj je život bio stvaran.

Bila sam nedonošče. Rođena prije vremena u 26 tjednu trudnoće, što je znatno manje od uobičajenih 40 tjedana koliko obično traje trudnoća. Stoga su moji unutarnji organi poput srca, pluća, jetre i slezene te mišići i tetive koji se normalno do poroda razvijaju u majčinoj utrobi, nakon preuranjenog poroda bili još uvijek nedovoljno razvijeni. Svoj sam razvoj nastavila u inkubatoru kao i sve ostale preuranjeno rođene bebe nazvane "Palčice".

Nakon poroda i neophodno potrebnog vremena provedenog u inkubatoru, napokon sam ugledala svijet oko sebe. Kao što su mi rekli ja sam bila jako malena djevojčica, krupnih smeđih očiju s nešto malo kovrčave, svijetle kose. Kasnije sam doznala da je kod mene prilikom preuranjenog poroda došlo do komplikacija, pomanjkanja kisika u moždanom tkivu i oštećenja cijele desne strane mozga - centra za hod i ravnotežu. Čak je bilo pitanje hoće li dijete odnosno beba preživjeti. No beba "Palčica" je usprkos svemu ipak preživjela. Liječnici za nju nisu imali dobre prognoze. Ali, usprkos negativnim prognozama liječnika, dijete je preživjelo. Možda baš zato što su malene djevojčice nekako jače i nikada se ne predaju.

Za mene su rekli da sam još kao beba "Palčica" bila pravi borac a to sam ostala i danas. Naravno da je moj oporavak bio dug i veoma bolan. Ali ja sam, usprkos za mene nepovoljnim dijagnozama, bila nestašno i zaigrano dijete. Uredno sam se razvijala kao i sva ostala djeca. Po ničemu se  nije vidjelo da sam ranije rođena. Bila sam znatiželjna i rado istraživala svijet oko sebe kao i sva normalna djeca. Veoma sam rano progovorila i ubrzo naučila čitati i pisati. Već s nepunih sedam godina sam s lakoćom pisala sva pisana i tiskana slova. A znala sam i lijepo crtati. Djetinjstvo sam provela igrajući se i odlazeći kod liječnika tražeći druga mišljenja za svoju dijagnozu. S nepunih osam godina sam imala operaciju Ahilovih tetiva koje imaju ogroman značaj u procesu trčanja tj. kretanja, te su najjače tetive u ljudskom tijelu. Svaki put kad zakoračimo koristimo svoju Ahilovu tetivu, a oporavak nakon njihove operacije je veoma dug.

Napokon sam nakon operacije i dugog oporavka i rehabilitacije u toplicama, krenula u školu. Za godinu dana sam položila prvi i drugi razred osnovne škole te krenula u treći razred. Završila sam Osnovnu školu s odličnim uspjehom. Naravno po prilagođenom postupku i na kraju dobila i pohvalnicu.

Moje je djetinjstvo prošlo u igri. Bilo je i manjih poteškoća, kako to već ide među djecom školske dobi. Bilo je i zadirkivanja od strane druge djece. Najčešće bi pitali zašto ne možeš hodati? Zašto si u invalidskim kolicima? Zašto te se mora u njima gurati? Sva su mi ta pitanja teško padala i bila jako mučna jer ni sama nisam znala pravi odgovor. Zašto baš ja, ponekad bih se upitala a onda se ipak pomirila sa sudbinom jer drugog izlaza za mene nažalost nije bilo.

Nisam se dala obeshrabriti i strpljivo bih objašnjavala svima svoje teško zdravstveno stanje. U svom razredu sam bila jedina učenica sa poteškoćama u razvoju. Svi ostali su bili naočigled zdravi, bar sam ja tako mislila. No to nikada ne možeš sa sigurnošću znati. Svakako smo bili miješana skupina učenika. Dobrih i onih malo manje dobrih. Svejedno se nikada ne bih izdvajala od ostalih. Jer svi smo mi bili djeca. Rado sam opraštala i pomagala drugima ako sam to mogla. Još kao dijete sam bila veoma osjećajna osoba i nisam mogla gledati da netko teže od mene obavlja uobičajene školske zadatke. Bitno je imati prijatelje i pritom ne izgubiti sebe. Bit ću ti prijateljica ili prijatelj ako mi nešto daš za uzvrat. To kod mene baš nikada nije prolazilo. Još kao mala djevojčica a kasnije tinejdžerica, dobro sam znala što želim ili ne želim. Mudro sam razmišljala. Cijenila sam i poštovala svakoga ali se nisam dala nikome podcjenjivati i omalovažavati. Kao i svako dijete i mene je u školskoj dobi zanimalo svašta. Bila sam jako znatiželjna i uvijek sam voljela znati nešto više od onoga što se učilo u mojoj školi.

S ulaskom u tinejdžersko doba, voljela sam skupljati postere, slike raznih pjevača, glumaca i sportaša. Pratila sam Svjetsko prvenstvo u nogometu, Francuska – Hrvatska, 1998. godine. Snimajući priloge i sve utakmice na VHS kasete videorekordera.

Sve sam sama snimala i spremala sebi u arhivu. Ako mi slučajno promakne koji rezultat ili izvrstan pogodak koji nisam uspjela pogledati. Naravno da su školske zadaće i obveze uvijek bile za mene na  prvom mjestu, a tek onda sve ostalo. Poslala sam pismo u NK Dinamo koji se tada zvao NK Croatia, njihovom tadašnjem igraču Draženu Ladiću koji je bio moj idol. Nosila sam i njihov dres s brojem jedan. Bila je to žuto plava majica s plavim kockicama kupljena na velesajmu u Zagrebu, baš uoči nogometnog prvenstva. Osim sakupljanja sličica i salveta, sakupljala sam i voljela sve ono što  vole mladi moje dobi. Lopta mi je bila među najdražim igračkama. Iako ja nažalost nikad nisam mogla samostalno stajati ona je uvijek bila uz mene. Od malih nogu sam strastveno voljela loptu i nogomet dok se ljubav prema rukometu kod mene pojavila kasnije. Sport mi je u genima. Osim njega zanimale su me još neke stvari bila sam kućni majstor. Zanimale su me tehničke stvari te sam bez problema znala namjestiti odgovarajući program na televiziji, kao i popraviti radio, staviti kazetu u videorekorder i tomu slično. Sve u svemu, imala sam lijepo djetinjstvo. 

Prolazila sam dosta toga dobrog i lošeg kao i svi u mladosti. Radeći samo ono što sam mogla iz invalidskih kolica i ponekad razmišljala o stanju u kojem jesam, znajući da moram biti hrabra i znati se nositi sa stvarima koje ne mogu promijeniti.

Šalila sam se na svoj i tuđi račun.

Kao malo starija djevojčica rado sam pomagala u kućanskim poslovima. Pravila bih kolače i pospremala svoju sobu, naravno na moj način, onako kako sam mogla. Danas također pomažem praviti kolače i obavljam sve neophodno potrebne poslove u kući. Tako nastojim da ispunim svoje slobodno vrijeme i ujedno budem od koristi svim ukućanima. Naučila sam dosta toga jer sam po prirodi znatiželjna. Imam veliku volju i trudim se da samostalno naučim nešto raditi. Nikada se ne zna što život nosi i što ću sve trebati znati u životu. Znanja nikada dosta.

Tijekom moga djetinjstva, a i sada u zrelijoj dobi, puno je prošlo ljudi kroz moj život, neki su ostavili pozitivnog traga na mene i naučili me dosta toga. Dali mi pokoji dobar savjet te me prijateljski savjetovali. Neki su se udaljili od mene, ne radi mene same, nego zbog životnih okolnosti, promjene posla ili preseljenja. No kontakt je ostao i to dobar. Mogu reći da su kontakti koje imam dobri, iskreni i pravi, te da uvijek mogu računati na njih. Shvatila sam da nije bitno imati mnogo prijatelja oko sebe, nego samo one prave. No takvi su malobrojni, mogu ih nabrojati na prste jedna ruke. Ipak sam s njima zadovoljna jer su se dokazali svojim postupcima i dobronamjernim savjetima. Također sam i ja za njih uvijek tu i spremna pomoći u svako doba. Upisala sam se na terapijske radionice u Udrugu za psihosocijalne potrebe Amadea. Član sam udruge Neven. Dosta se dobro koristim osobnim ili kućnim računalom i mobitelom te sam aktivna na raznim društvenim mrežama. U tome kao i ostalom mi pomaže osobna asistentica. Kod kuće redovno provodim fizikalnu terapiju kako bih održala pod kontrolom moje zdravstveno stanje što je bolje moguće. U jednoj i po godini od kako imam više mogućnosti izaći izvan kuće život mi se jako promijenio. Postala sam sigurna u sebe i lakše mi je u svakom pogledu. Dolaskom u Centar Amadea upoznala sam veći broj ljudi. Sada već mogu reći i dobrih prijatelja. Međusobno si pomažemo kad god što treba i imamo razne terapijske radionice. Naučila sam dosta stvari raditi, od ukrasa do cvijeća, i još puno toga. Imamo razgovore uz prisustvo stručne osobe o raznim temama iz života - Okrugli stol, oko kojeg se sakupimo te  razmjenjujemo iskustva i doživljaje. Radujem se raznim predavanjima. Veoma su zanimljiva i iz njih mogu mnogo toga naučiti. Kod nas je uvijek  veselo i raspjevano. Osjeća se ugodna atmosfera te mogu reći da se i ja ugodno osjećam. Odlazeći povremeno u Dnevni boravak za starije osobe napunim baterije. Pomažem drugima i osjećam unutarnji mir. Potpuno sam ispunjena i slobodna. Sretna sam kad nekome pomognem te izmamim drugima osmjeh zadovoljstva na lice. Puno mi znači promjena, osjećam se opuštenija i na neki način samostalnija u svemu što činim. Perfekcionist sam po prirodi ali znam da to nije baš uvijek dobro. Moja je želja svoju poeziju objaviti i tiskati knjigu. Sada vidim da je i meni moguće postići sve što želim, samo ako se jako potrudim i učinim sve što mogu da bih bila još bolja, pametnija i mudrija. Bitno je biti i ostati pozitivan, ići kroz život korak po korak i ne osvrtati se na prošlost koju nikako ne možemo promijeniti. Živjeti treba dan po dan, misliti pozitivno, te po mogućnosti činiti dobro drugima a i sebi samima. Treba uživati u životu i disati punim plućima koristeći svaki trenutak kojeg nam je Bog dao.

Stoga ja pišem pjesme a jednu od njih napisala sam za vas:

Kao rijeka

Život je nešto poput rijeke bez povratka

kad nešto krivo napraviš

to više nije ono što je moglo biti.

Pišući pjesme nešto me vuče

da napišem par riječi o rijeci

o rijeci koja se zapravo

zove "život".

Život je na neki način

rijeka bez povratka,

iz pogreške uvijek možeš izvući poruku.

A ono što ostaje zauvijek

i u srcu je bol i iskreno nepovjerenje,

uvijek se možeš opeći

kada se najmanje nadaš.

Jedina utjeha u životu je

prijateljstvo na kojega se

možeš osloniti i nekome vjerovati.

U životu postoji nepisano pravilo

što nekome daš nemoj nikada očekivati

da će ti se istom mjerom uzvratiti.

Sačuvaj prijateljstvo jer to je nešto

najvrjednije što čovjek može imati

i dragu osobu pored sebe

kojoj možeš vjerovati.