Narcisa Potežica, mr.sc. | Edith Bruck: „Izgubljeni kruh”

 

Knjiga „Izgubljeni kruh”  je roman mađarske spisateljice Edith Bruck, koja je preživjela holokaust, ali je veći dio života provela u Italiji i piše na talijanskom jeziku. Knjiga je napisana 2021., s talijanskog je prevela Snježana Husić i objavio Bodoni  2023. godine uz potporu Centra za knjigu i čitanje talijanskog Ministarstva kulture. 

Edith Bruck je rođena 3. svibnja 1931. godine u siromašnoj i brojnoj židovskoj obitelji u malom selu Tiszakarad u Mađarskoj. Ovaj autobiografski roman u prvom poglavlju „Bosonoga djevojčica” počinje opisom sela sa Šest kuća i njenog romantičkog djetinjstva.   

Početkom Drugog svjetskog rata sve se mijenja jer kao Židovi u njenom selu doživljavaju različite neugodnosti, a otac male Ditke (Edith) govori da će sve proći kad završi rat i da zlo neće pobijediti, jer Njemačka koja je zatrovala Europu mora uskoro pasti.  Ali jedne travanjske zore 1944. njezinu obitelj istjeraju iz seoske kuće,  odvode u geto i dalje stočnim vagonima u logor Auschwitz što je opisano u drugom poglavlju pod naslovom „11152”. Odvojena od majke i oca koje zauvijek gubi trinaestogodišnja djevojčica  pomišlja kako se samo želi vratiti u mamin trbuh i nikada se više roditi. Ona sa sestrom Judit prolazi strahote i u logoru Dachau i Bergen-Belsemu. 

Oslobođenjem 1945. njihove muke ne prestaju, u trećem poglavlju „Nov život” mršave kao živi kosturi lutaju i traže sestre Mirjam i Saru te brata Davida, koji su u Budimpešti ali ih ne mogu primiti. Odlazi iz Marseillesa brodom u Izrael, udaje se ali taj brak kratko traje. U poglavlju pod naslovom „Stvarnost” opisan je njen život u Izraelu. U to vrijeme ona počinje tajno pisati. Drugi muž u Izraelu je Tomi Bruck, od kojeg se također rastaje. U vojsku ne želi otići i nositi oružje i kaže „Ratovi donose samo ratove. Ja bih razoružala čitav svijet”, pa radi kao konobarica. Kasnije dobiva posao plesačice i odlazi u Atenu.To je već njen „Bijeg” u bolji život i nastavak života u Istanbulu i Zurichu. Na kraju dolaskom u sunčani Napulj, u pansion Santa Lucia na šetnici uz more za nju je bio raj – poslije svih lutanja osjeća da je to njena zemlja i posebno je oduševljena Rimom. Uči talijanski i počinje pisati na talijanskom.

Udaje se za Nela Risija (1920.- 2015.), talijanskog  pjesnika, filmskog  redatelja, prevoditelja i scenaristu. Na početku ove knjige „Izgubljeni kruh” kao moto su njegove misli:

„Povijest

ona istinska

koju nitko ne proučava

koja je većini danas dosadna

(koja je nebrojene zavila u crno)

jednim te potezom lišila djetinjstva.”

Prva joj knjiga izlazi 1959., autobiografija „Chi ti ama cosi”(Tko te tako voli) o djetinjstvu na obalama Tise i o logorima u Njemačkoj. Zbirku priča „Andremo in citta”(Otići ćemo u grad) objavila je 1962., a njezin suprug Nelo Risi po njoj je snimio istoimeni film. Pisala je i poeziju i romane: „Le sacre nozze”(Sveti brak, 1969.),”Lettera alla madre” (Pismo majci, 1988.), „Nuda proprieta” (Stanarsko pravo, 1993.),”Quanta stella c'e nel cielo”(Koliko zvijezda na nebu), 2009., prema kojem je Roberto Faenza snimio film „Anita B.”, „La donna dal cappotto verde”(Žena u zelenom kaputu, 2012.),”La rondine sul termosifone”(Lastavica na radijatoru”, 2017.), „Ti lascio dormire”(Samo ti spavaj, 2019.).

Djela su joj prevedena na mnogo jezika. Uz to je Edith Bruck i prevoditeljica, prevela je djela Attile Jozsefa i Miklosa Radnotija. Također piše scenarije i potpisuje režiju triju filmova a bavila se kazalištem, televizijom i novinarstvom. Svoja djela Edith Bruck piše jednostavnim jezikom, piše o svom potresnom iskustvu u logoru, o osjećaju otuđenosti od onih koji nisu sve to proživjeli, ali i o potrazi za vlastitim identitetom. Sretna u svojoj drugoj domovini – u Italiji,  ovjenčana počastima i nagradama, čak dobiva članstvo u Mađarskoj akademiji ali njoj je najvažnije da opiše svoja sjećanja i pisanjem svjedoči o onom što je proživjela.

Na pet stranica u ovoj knjizi piše „Pismo Bogu” i traži od njega samo da se sjeća. Sjećanja su njen kruh svagdašnji jer kako sama kaže - mora prosvijetliti još koju mladu savjest u školama i fakultetskim dvoranama gdje kao svjedok pripovijeda čitav život vlastito iskustvo. Ona u svojim djelima svjedoči o strahotama Holokausta, o patnjama i težini proživljenog iskustva a o tome je pisao i poznati  pisac Primo Levi s kojim je kritika uspoređuje.  

Edith Bruck smatra da je njena dužnost da svjedoči i u tekstu „Pismo Bogu” postavlja tri pitanja: vjerujem li u Tebe, praštam li Zlo i mrzi li svoje krvnike. Ona odgovara: „Židov može oprostiti samo u vlastito ime, ali ja zato nisam sposobna jer mislim na druge, zatrte, koji ne bi oprostili. Samo na treće imam nedvosmislen odgovor: samilost da, prema svakome, mržnja nikada, i zato sam spašena. Siroče, slobodna, i na tome Ti hvala, biblijski Hašemu, Adonaju u molitvi, Bože svagdašnji”.

U kratkom tekstu „Napomena” na kraju knjige saznajemo da je kao devedesetgodišnjakinja poslije smrti muža sama i sada je s njom njena njegovateljica Ukrajinka Olga Uščak koju naziva anđelom čuvarom i koja joj je poput sestre. Edith Bruck i sada još piše rukom i onda tipka na svojoj staroj Olivetici pa ovom prigodom zahvaljuje njoj i mladom pisci Eugeniju Murraliju da su njen rukopis prebacili na računalo. 

A kolika je vrijednost njenog djela piše kritičar Paolo D'Angelo, o tome da je Edith Bruck čitav život svjedočila o tragediji židovskog narod i držala živim sjećanje na to što su nacizam i njegovi poslušnici prouzročili u Europi  - kako bi prvenstveno mlade naraštaje potaknula da odbace nesnošljivost, fanatizam i rasizam. U svojoj dugoj književnoj karijeri a posebno u knjizi ”Izgubljeni kruh”  ponovo podsjeća i opominje koliko je važno ne zaboraviti i pripovijedati o najmračnijem dobu 20. stoljeća.