Zorica Antulov | Stara kuća

Ne, ja neću više proći pored tebe

jer bit je tvoja samo uspomena

i pogled tvoj je težak

i davnina mojih budi

mrtvi zov.

U tebi noću svjetla više nema

i okna su ti mrtva, zatvorena,

i hladno je, a za te vatre nema

jer mrtvi neće zato sić sa neba

niti će vjetar nekog novog doba

sačuvat čitav

stari

trošni krov.

Ja neću više proći pored tebe

jer kad te gledam,

sliko davnih slika,

ja žudim opip onih davnih dana.

Te blage ruke kao starost tople.

Ja žudim gledat

lica sa visina…

Prokleto živo

svjedočiš o njima.