Zorica Antulov | Tvoja djevojka

Bila je tvoja.

Ta djevojka nježnih usana i snenog pogleda.

Uz bok ti je hodila,

a granje nije lomila,

korov se pred njom uklanjao.

Poznavala je tvoj hod i glas.

Tvoj san je bio njen.

Onog dana kad si je ostavio skrila se u krošnju stabla.

Ptice su joj isplele gnijezdo.

Nisi je vidio.

Nisi je ni tražio.

Tvoj pogled je dalje lutao.

Srce ti nije moglo čuti suze skrivene.

I kad si nakon mnogo godina doveo ondje svoju djecu

pričao si im o  njoj.

O djevojci nježnih usana

 koja je hodala s vjetrom ne lomeći granje

tiho,

poput lahora.

No prešutio si da je voljela slušati tvoj glas

i da je zanijemila posve 

kad je on utihnuo.

I kad si nakon mnogo godina doveo ondje svoju djecu

tvoj pogled ju je tražio.

Uzalud.

Ptice su je krošnjom obavile.

One su je zaista voljele.