Ruža Silađev | Želja

                                                       

                  ( Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je sasvim slučajna)

   U vlaku sam Novi Sad - Sombor. Večer je oko dvadeset sati. Kažu vozi nas ruski vlak. Nenaviknuta još od devedesetih godina prošloga stoljeća na bilo kakve ugodnosti putovanja željeznicom, ovaj put sam baš lijepo iznenađena. Veljača je, a u vlaku toplo. Svira tiha, nenamjetljiva glazba. Kiša se slijeva po prozorima i promiču skoro mistična svjetla iz naselja kroz koja vlak prolazi kao i iz onih udaljenijih. Putnici se ušuškali i većinom zure u svoje mobilne. Ne čuje se onaj tako poznati, davno proživljeni žagor iz školskih dana, dok sam putovala svaki dan u školu. Svatko je sa svojim mislima i nitko ne obraća pozornost na suputnika pored sebe, a naročtio ne na druge putnike.

• Sledeća stanica Futog !- začu se razglas. Vlak usporava.

• Futog!

Vlak se zaustavlja. Putnici izlaze, a novi ulaze. Rekla bih da su to većinom radnici građevinari koji rade tu u okolici grada. Iscrpljeni tjednim radom, pokisli, umorno sjedaju. Iz mojih misli prenu me poznati razdragani glas:

• Ooo! Dobar večer, gospođo! Od kuda vi? Sigurno od djece?

Kimam glavom u znak odobravanja i otpozdravljam. Srdačno mi pruža ruku.Veselim mu se. Znam unaprijed da će mi put biti zanimljiv. Ivica je rođeni optimist. Skida vlažnu kapu i jaknu. Stavlja ih na vješalicu. 

• Odakle ti, Ivice?- pitam.

• A, evo vidite ja povodom moje muke čak iz Beograda. Povezli su me prijatelji rođaka kod kojih sam bio, do Futoga. Tako sam, eto, uštedjeo na putnoj karti.

Ublijedio je Ivica. Omršavio. Dok govori ispod brkova se ukazuju rijetki bolesni zubi. Ima četrdeset i koju godinu više. Niskoga je rasta, ali širokih ramena koja su podnijela već dosta toga. Prve sijede su odavno naselile njegovo tjeme. Ruke su mu žute od tko zna koliko popušenih cigareta. Da, ima on svoju muku. Cijelu prošlu godinu se muči s obitelji. Dijete, djevojka od nepunih dvadeset godina sa teškim zdravstvenim problemima u invalidskim kolicima je zamalo ostala bez bubrega. Otkazuju. Tek tako. Strašna bolest nije najavila niti jednim znakom da će se to dogoditi. Trebalo je uvesti dijalizu, ali mjesto na tijelu gdje se ista priključuje nikako se nije moglo pronaći. Tri puta su doktori pokušavali i sva tri puta bezuspješno. Rezultat je bio izranavljeno lice, ruka i nadlaktica. Tijelo je odbacivalo cjevčice. Cijela prošla godina je bila obilježena putovanjima Sombor - Sonta, to jest bolnica – kuća. Ispunjena strijepnjom, bdijenjem, iščekivanjem i željom da se već jednom ugradi most za dijalizu.

  Viđala sam ih sve ove godine. Obično su to bile šetnje u četvoro. On, supruga, stariji sin i kćer u kolicima. Bili su to izlasci na sladoled, šetnje do rodbine ili posjet crkvi. Ujedinjeni u svojoj tjeskobi i potpori jedno drugom. Svoj optimizam čini mi se da je Ivica prenio i na svoju djecu i suprugu. Uvijek su nasmiješeni, uljudni i srdačni. Uspijeva im biti takvima u ovom svijetu gdje se rijetko susreću nasmiješeni ljudi.

• Kako ti je kćer?- pitam.

• Evo, sada se mogu pohvaliti.

   Traži drvo i nalazi ga na priručnom stoliću pored prozora. Kuca u njega.

   - Hvala dragom Bogu, super je. Kako je bilo, sada je odlično. 

   Smiješi se. Postiđena sam. Stidim se svojih nekada ludih misli, svojih mušićavosti, svoje sebičnosti, svoje sumnjičavosti, loših riječi, brzopletosti, svojih nezadovoljstava svim i svačim, nepotrebnih želja i htijenja, ishitrenih reagiranja, sukobima u obitelji...

• To je ipak VMA.- dodaje.- Znate, tamo je sve  kao pod konac. Vrijeme izlaska i ulaska u bolnicu točno rekao bih u minut. Hrana odlična i raznovrsna. Higijena na vrhuncu. Svaki dan moju malu sestrice okupaju. Svaki dan, a u prijethodnoj bolnici mi je jednom rekla: -Tata, ja se nisam okupala pet dana. - Zamislite, moja mala, moj anđeo, pet dana neokupana! 

Zasija mu oko. Zadrhti brada. Zapucketa prstima.

• Još samo taj priključak da uspije! Neće biti sretnijeg čovjeka od mene. Onda će sve biti lakše. Hitna će dolaziti svaki treći dan. Nositi će je u Sombor u bolnicu na dijalizu i sve će biti dobro.

Obnavljam svoja sjećanja na njega i suprugu dok su bili momak i djevojka. Gledala sam ih sa posla kroz prozor kada šetaju. Viđala sam ih skoro svaki dan dok su se zabavljali. Držali su se za ruke, smijali i šalili. Život je tada za njih bio poput bajke i ne naslućujući što im sprema.

• Jedva smo mi dospjeli do Beograda. - nastavlja Ivan. - Naša daleka rođaka uz pomoć svojih prijatelja i poznanika je „kopala i kopala“ i pronašla put do VMA. Da nije bilo nje, ne znam što bi bilo. Hvala joj do neba. Evo, kod nje sam bio i na kostu i na konaku. Sve zabadava. Cccc... Neću joj se moći odužiti...

Snuždio se. Ućutio. Znam po pričanju drugih kakav je on čovjek. Rado svakome pritekne u pomoć. Odradi, a kad treba naplatiti urađeno, obično ne umije ili neće naplatiti.

• Ma, pusti sad to. Šta ćeš mi platiti?! Ne znam ja to. Sad zabadava, a drugi put ćeš platiti.

Više puta se uvjeravam da je sirotinja često mnogo širokogrudnija od imućnih. Uspoređujem se. Rezultati usporedbe nisu baš najpovoljniji.

• Znate, u bolnicu se ne smije ništa unositi, a ni dati nešto sestricama. Odmah bi svaka dobila otkaz, pa svaka čuva svoje radno mjesto.

• A, ti kako ti stojiš sa radnim mjestom?- pitam, jer znam da nema stalan posao, a radi neprekidno. Te je na građevini u Sloveniji, te na ribarenju u Hrvatskoj, te bere maline dole u Srbiji, te farba stanove u Crnoj Gori, ali do stalnog radnog mjesta nikako.

• Gazda mi dao otkaz, jer sam tražio mjesec dana neplaćenoga odsustva radi male. Nosi se, mislim se, ja sam otac, a ti tko zna što si. Samo da vidite moju malu! Ljepotica. Prosvijetlila se. Svaki dan se lijepo očešlja. Ma, nitko joj po ljepoti ravan nije. Još samo da uspije ovaj zahvat i onda smo mi na konju.

Opet se smiješi. Čvrsto vjeruje da mora biti dobro. Ima Boga, kaže.

    Vlak se zaustavlja. Nismo niti čuli razglas. Bogojevo je. Na domak smo našemu selu. Ivica izlazi da popuši još jednu. Ima toliko vremena, jer vlak ovdje stoji desetak minuta. Razmišljam zašto ovaj krasni čovjek mora nositi tako težak životni teret. Kako su to stvari na Zemlji čudno i vrlo često krivo postavljene. Kućica u kojoj živi s obitelji je mala i preskromna. Supruga ne radi. Ne zato što joj se prohtjelo, već zato što mora biti neprekidno sa kćerkom invalidom. Primanja su im slaba. Jedva izlaze na kraj od prvog do posljednjeg u mjesecu. Sve to njihovom sinu nije smetalo da završi srednju školu odličnim uspjehom. Godinama unaprijed sam sebe je pripremao da je studij za njega samo mislena imenica. Nakon završene škole se zaposlio. Radi, prima plaću kakvu takvu i razmišlja o inozemstvu.

   Vrisak lokomotive opominje da je vrijeme za polazak. Putnici pušači se vraćaju na svoja mjesta. Mokri su. Kiša i dalje pada kao da je jesen, a ne zima.

• Evo, me.- kaže Ivica.- Neću sjedati do našega sela, jer ću smočiti i sjedalo i sebe od vlažne odjeće, a daleko mi je do kuće.

• Ne brini o tome.- dodajem. - Suprug će me čekati s autom, pa ćemo te prebaciti do kuće.

• Joooj! Ma, ni slučajno! Makaršta! Gubiti vrijeme radi mene! Nikako. Začas ja to prijeđem. Navikao sam hodati.

• Ivice, ne želim se raspravljati. Nama će biti čast da te povezemo. Nema tu nikakvog gubljenja vremena.

Rasprava se ipak nastavila. Jedva sam ga nagovorila da ide sa nama. Našao je nevejerojatnih razloga „kako nam ne bi smetao“. Na kraju je ipak pristao. Maši se rukom u džep po telefon.

• Evice, ja sam. Daj pristavi čaj od južnoga voća. Da, onaj naj... Da, dovodim ti goste. 

                                                                  #

Negdje pri kraju sela na sasvim drugi kraj od željezničkog kolodvora u sred mraka zabijelila se vrijednom supruginom rukom oličena vapnom Ivicina kuća. Na pragu nas je dočekala njegova sićušna, ljubazna žena. Ušli smo u onisku kuhinju. Smederevac je gorio i širio bogomdanu toplotu. Tu večer mi se učinilo da pijem posvećen čaj prvi put u životu.

• Evo, me, ženo. - obrati se Ivica supruzi - samo nakon tjedan dana skoro nam se ostvarila želja. Izgleda bit će sve u redu. Naša mala će uskoro moći na dijalizu bez problema i to sa kateterom. Pet dana se nije ni zagnojilo, niti oteklo, niti zacrvenilo. Teče sve normalno. Sto puta sam se pomolio, sto puta zahvaljivao i sigurno će biti dobro.

Supruga se blaženo  nasmiješi gledajući ga sa vjerom i ufanjem u to što je rekao. 

• I što kažeš? Kateter će imati? Neće se morati ni bosti? Bez igala, znači... Divno.

                                                               #

   Raširiše dva kišobrana iznad mene i supruga. Prate nas do auta, a sve u nekom strahu da ne pokisnemo. Na moje negodovanje oglašava se Ivica:

• A, pa to nema smisla da vi sad budete mokri. To ne bi bilo fer - kaže.

I ona „cvrkuće“ držeći oprezno kišobran iznad moje glave sa poštovanjem, da ne pokisnem. Čini mi se da bi me najradije na rukama nosila. Sretno stigosmo do auta uz mnogo isprika što su nas eto, opteretili i oduzeli nam dragocjeno vrijeme. Mašem im kroz prozor i šaljem poljubac koji ne znam da li su primijetili.   

 Auto se teško probija kroz provalu kiše. Stisnula sam se na sjedalu sa ogromnim teretom u prsima. 

 Želje... Želje su različite od čovjeka do čovjeka. Rijetko zaplačem, ali tada dadoh  potoku suza na volju.