Luna Tatjana Val | Samo jednom se ljubi

Krešimir je imao sve spremno. Avantura života mogla je započeti. 

U ruksak je stavio nešto odjeće, knjige i kartu Europe. Onu staru, papirnatu, savinutu na četvrtine. Google maps nije volio. Ogromnu svotu novca pametno je rasporedio po raznim karticama. Kamo god da ga put nanese, sigurno će bar jedna biti od koristi.

Kad je posljednji put zalupio vrata svog netom prodanog stana, stresla ga je zimica. Prošli su ga trnci od glave do pete.   

„To te je smrt očešala“, znala bi mu reći majka kad bi se tako, dok je još bio dječak, naježio.

Krenuo je sa zagrebačkog Glavnog kolodvora prema Budimpešti da bi tamo uskočio u „Orient Express“. Malo luksuza još nikog nije ubilo, pomislio je smještajući se u privatnom odjeljku. Osim možda u „Orientu“ od Agathe Christie. 

Uživao je u vizurama švicarskih planina, talijanskih jezera; kaleidoskopu krajolika koji su se izmjenjivali na prozoru vlaka kao u nekom 3D filmu.

Čim bi završila jedna ruta, izišao bi iz vlaka, unajmio sobu u nekom hotelu na dan-dva pa razgibao noge po Rimu, Ženevi, Istanbulu.

Zatim bi se ispružio u širokom krevetu, da se malo odmori od zvižduka lokomotive. Okupao bi se u kadi i oprao odjeću. Ponekad bi je jednostavno bacio i kupio par novih majica i hlača. Novca od prodaje stana je imao napretek i svojski se trudio da ga i potroši. 

Nastavio bi zatim s putovanjem i častio se najfinijim buteljama vina. Dok ih je polako ispijao, gutao je knjige o duhovnosti, transcendenciji i smislu života.

Nirvana, samadhi, prosvjetljenje. Druge riječi, isti smisao. Nema tu ništa za mene, zaključio je, pa otvorio posljednju koju je imao sa sobom. Bila je to zbirka duhovnih priča. Površno ju je listao jer mu je već sve dosadilo. Taman ju je htio zaklopiti, kadli mu je za oko zapelo zadnjih par rečenica: 

(…) SMRT PRIČA: Trgovac je sišao na tržnicu i ugledao me kako stojim usred mnoštva, prišao mi i rekao:

- Zašto si prijetila mom sluzi jutros kad si ga vidjela?

- Nije to bila prijeteća gesta – rekoh – samo sam se trznula od iznenađenja. Bila sam zapravo zapanjena time što ga vidim u Bagdadu zato što sam prethodno imala s njim dogovoren večeras sastanak u Samarri.

W. Somerset Maugham [1933.]: „Sastanak u Samarri“

Čitao je odlomak iznova i iznova, a onda mu je sinulo.

Samsara, Samarra, sve je to zapravo samo igra riječi. Na kraju se sve svede na isto, pomislio je i prasnuo u smijeh. 

Mašio se one karte koju je imao u ruksaku, raširio je, dohvatio flomaster i prekrižio sve gradove kroz koje je do sad prošao. Morbidna igra „u kojem gradu će me zateći smrt“, mogla je započeti. 

Nastavio se tako zabavljati iz dana u dan, iz grada u grad. Prije ovog putovanja bilo je sve tako predvidljivo i dosadno. Kuća, posao, godišnji odmori, godina za godinom, pokoja nova sijeda u kosi. Mogao si je predočiti kako ga smrt očekuje u rodnom gradu, kako ga mami u neko bolničko umiralište. A on joj je hrabro odbrusio: „Ne!“ 

S ovom novom igrom, odjednom je sve poprimilo drugačiji okus. Uživao je u tom naletu životne energije. 

Razbio je sve „vjerojatno i definitivno“ u „neizvjesno“. Veselilo ga je, ćutio se pobjednikom nad smrću koja je ostala vrebajući ga, tamo negdje daleko u Hrvatskoj, a on joj je sad izvan dohvata.

Jedne je noći sanjao ženu koja pleše u bijeloj haljini. Podigla je ruku prijeteći, i rekla: „Pobjeći mi nećeš.“

Odmahnuo je, ali osjećao ju je negdje u kostima, u nutrini svog bića. Poput Dore, žene svog života koja je bila utisnuta u svaku njegovu stanicu. I njoj je mahnuo i otišao. Život se nastavio. Život se uvijek nastavi.

No nelagoda je rasla iz dana u dan, a duševna bol se polako pretapala u fizičku. Došuljala se sasvim polako. Gotovo neprimjetno. Baš poput onih priča o kuhanju rakova ili žaba gdje bi se voda tako polako zagrijavala i skuhala ih, a da se nisu ni pokušali spasiti iskakanjem. 

Tako je i Krešimir odjedanput bio skuhan. 

Apetit je nestao, a s njim i kušanje raznih delicija zemalja kroz koje je putovao. 

Nakon „Orient Expressa“, nasumce je birao vlakove. Bilo mu je bitno samo da imaju odjeljak za spavanje. Sve je rjeđe silazio i unajmljivao sobe. Sad je to činio samo onda kad je stvar čiste odjeće i održavanja higijene postajala alarmantna. Knjige su odavno bile zaboravljene u nekom od vlakova. Nove više nije nabavljao.

Posegnuo je za ruksakom i izvukao s dna flastere morfija. Bio je to plan kojeg se, pred put, lukavo dosjetio – po principu „snađi se, druže“. Potegnuo je neke veze, spustio par plavih omotnica u prave džepove – kako to već danas ide  – i međunarodno zdravstveno osiguranje mu je sve legalno osiguralo.

Počeo ih je koristiti svakodnevno. Znao je da ne smije prekoračiti njihovu dnevnu dozu pa je još dodavao tablete za spavanje i one protiv bolova. Najbolje se osjećao ležeći tako omamljen. Zurio je kroz prozor više ne primjećujući ljepote Toskane, dok bi se otkucaji njegova srca polako usklađivali s ritmom kotača vlaka: ta-ta-daaam, ta-ta-daaam... 

Namjerno se dovodio u stanje transa. Stavio bi slušalice na uši i slušao pjesme koje su ga podsjećale na neke ljude, događaje, život. 

Prozor kroz koji je buljio je zbog prljavštine i pohabanosti djelomično odražavao sliku odjeljka i njega samog. Istovremeno bi, gledajući sam u sebe i u krajolike koji su promicali, ispred sebe počeo viđati scene koje su se stale vrtjeti na tom prozoru kao da su potpuno stvarne. Bila je to igra svjetla i sjene, transa i narkotika, ali Krešimiru je to bio spas.

"Krešo, jedi! Zakasnit ćeš u školu", majka ga je nutkala šalicom bijele kave iz koje se pušilo.

Baka je otvorila debelu knjigu smještajući se kraj njegovog kreveta: „Pročitat ću ti priču, hoćemo Tri praščića?“

„Daj ruku, mali“, rekao je otac, otresajući mu prašinu s hlača, „baš se uvijek moraš popiknuti pet metara od škole.“

Smijeh cijele obitelji odzvanjao je za stolom popraćen zveckanjem tanjura i čaša. „Krešo, stavi ruku na usta. Ne govori s punim ustima. Mali, jedi, nemoj da nešto ostane na tanjuru.“

Život mu se odmatao na tom ekranu od prozora, a on je zaneseno gledao u svoje dragocjene trenutke koji su naočigled nestajali zauvijek. 

Lagani dodir usana prešao je u žestoki poljubac. Otvorio je oči i zagledao se u Dorine oči koje su ga propitkivale. Zaronio je glavu u njezinu kosu da upamti taj miris. Pospremi ga za neke buduće dane. 

„Zašto ne ja?“ pitao ju je, nakon što je odgurnula njegovu ruku koja je nudila prsten.

„A zašto baš ti?“ bio je njezin odgovor.

„Molim te, ne odlazi“, plakao je.

„Kakav si ti muškarac? Muškarci ne plaču“, okrenula se i otišla, dok je bijela haljina vijorila za njom.

Očaj je rastao. I bijes. Ona je uvijek htjela još više, još bolje, a on, Krešimir, nije bio dovoljno dobar, nije bio dovoljno vrijedan. Na kraju je saznao da su je svi imali osim njega. I to mu je slomilo srce. Onako definitivno, točno kako je onaj doktor rekao. 

„Nažalost nema lakšeg načina kojim bih vam ovo priopćio. Žao mi je, vaše stanje je definitivno“, objašnjavao je onkolog.

Definitivno, definitivno..., vrtjelo se Krešimiru u glavi kao neka pokvarena stara ploča.

„Medicina je u slučajevima poput vašeg nemoćna i...“

„Koliko mi je vremena preostalo?“

„Najviše šest mjeseci, u najboljem slučaju. No tko zna, možda neko čudo, znate, svakakvih slučajeva ima“, nastavio je doktor dok ga je Krešimir napola slušao, a napola vrtio plan što da sad učini.

Dora je bila u cijelom njegovom biću. Bio je prožet njome. Bila mu je definitivna. Kao karcinom. Rasla je u njegovom srcu, duši i svim stanicama, a on je umirao poklanjajući joj posljednje trenutke svog života. 

Odjednom se njezin lik pojavio ispod zatvorenih kapaka. Žena koja mu je svojim poljupcem prelomila život na pola. Grčevito je želio zadržati tu fantazmagoriju. Posegnuo je za slušalicama i pustio si Samo jednom se ljubi. Na kraju je pjesmu namjestio na beskonačno ponavljanje. 

Upalilo je. Utapao se u njezinim velikim očima, toplim usnama, osjetio je onaj pospremljeni miris njezine kose. 

Sagorio je svu svoju strast u zaljubljenosti. Sve što je činio u vezi s njom bilo je nekako krivo. Nije se ni snašao, a već ga je bila odbacila. Postao je njezin potrčko, osoba za sve što joj je trebalo. 

Za sve, osim za ljubav. 

Bilo je i drugih žena, pokoje pijanstvo i malih životnih radosti, ali onaj prvi poljubac s njom –  jedino on je vrijedio. Jedino njega se sjećao, jedino je taj trenutak želio ponoviti od čitavog vremena koje mu je bilo dano za ovaj život. 

Vlak je počeo usporavati dok je teturajući išao prema WC-u. Bol u tijelu bivala je sve nepodnošljivijom i jedino što je želio bilo je umiti se, smočiti kosu, ruke, majicu… Isprati sa sebe nekako tu bol, znoj i patnju. 

Ušao je u minijaturni, smrdljivi WC u vlaku i odvrnuo pipu. Iz nje je procurio lijeni, tanki mlaz, neugodno mlačan. I to će biti dobro, pomislio je. Umivaonik je bio malen, ogledalo iznad njega mutno i razbijeno. Iz njega ga je promatrao vlastiti iskrivljeni i razbijeni lik. Lijevo od ogledala bio je mutan prozorčić kroz koji je ovlaš i nezainteresirano bacio pogled prema van. 

Ono što je ugledao jednostavno ga je zaprepastilo. Na trenutak paraliziralo. 

Počeo je šakama udarati po prozorčiću i istovremeno pokušavao napipati neki mehanizam s kojim bi ga otvorio. No taj prozorčić nije bio predviđen za otvaranje. Drhtavim rukama nasrnuo je na bravu od WC-a. Sam sebe nasilno je izgurao van kroz uzana vrata. Pokušao je viknuti. Zaustiti makar nešto. Ali bilo je to jako teško, gotovo nemoguće. Danima nije ni s kim razgovarao. 

„Dora!“ vrisnuo je poderanim šaptom.

Stajala je tamo, na toj željezničkoj stanici. Sama. U bijeloj haljini gledajući ravno u vlak. Baš u taj iz kojeg je Krešimir upravo pokušavao izići. Njegove drhtave i bolesno tanke noge jedva da su ga još slušale i slijedile. 

Izišao je unatraške, niz stepenice, grabeći se za rukohvat. Čim se ponovno okrenuo prema željezničkoj stanici, nje više nije bilo nigdje na vidiku. Potrčao bi on sad stanicom i lijevo i desno, sve u isti čas, no u njemu nije bilo snage ni da se pomakne. Samo je tako stao i nijemo gledao ispred sebe. Pomislio je kako mu se u bunilu bolova i morfija sad i Dora priviđa. 

Lokomotiva iza njegovih leđa ispustila je glasan zvižduk i vagoni su se pokrenuli. Nije se ni snašao, a kamoli da je mogao reagirati i uskočiti nazad. Nije bilo nikakve šanse za to.

Vlak je naglo ubrzao i nestajao u daljini odnoseći sve sa sobom. Krešimirove stvari, flastere morfija, nadu i snove.

Zavladala je gromoglasna tišina. Iz daljine se više nije čula ni ritmična jeka nestajanja vlaka. Muk. Jedino što je još čuo bilo je vlastito disanje. Ćutio je i otkucaje svog srca koji su još uvijek udarali u ritmu kotača.

Onako mokre kose, lica i majice polako je zateturao preko tračnica prema željezničkoj postaji. 

Netko će mi valjda pomoći. 

No nigdje nije bilo nikog. Prozori postaje bili su razbijeni, iz nekih je čak virilo neko vitičasto raslinje. Po uglovima, uz nadstrešnicu sve je bilo prepuno paukovih mreža. Nije se čuo ni pjev ptica. Ništa se nije micalo. Bila je to nijema statična slika. 

Odjednom, sasvim polako krenuo je strujati lagani lahor. Zrnca prašine nježno su se počela pomicati, paukove mreže lelujati. Lahor se nadimao u vjetrić koji je zakotrljao vlati slame s tla u loptu. Zaputila se baš niz te tračnice koje su svega prije par trenutaka odvele vlak prema nekim daljnjim destinacijama za njegove putnike. 

Prema odredištima za koje Krešimir više nije imao kartu.

Najednom, tišinu je prelomio metalni cvilež ploče s nazivom stanice, lancem pričvršćene za krov nadstrešnice. Ljuljala se i lamatala sve jače i jače.

Podigao je pogled da vidi kako se zove ta nedođija u kojoj je tako glupo završio.

SAMARRA – natpis na ploči zavrištao je nemilosrdno u Krešimirovo lice.