Stjepan Crnić | Marija

 

Ivan je stajao na mostu preko Kupe naslonjen na ogradu. Gledao je vodu, tu beskrajnu traku  kapi koje veselo žubore ispod mosta, spuštaju se niz mali slap i odlaze u nepovrat. Dolaze i odlaze. Svaka je kap samo jednom ovdje, na trenutak bljesne i ode zauvijek dalje. 

'Baš kao i život', pomisli. 'Čovjek je kao kap. Pojavi se, traje jedan trenutak, a onda ode zauvijek. Sve je sastavljeno od malih jedinstvenih i neponovljivih trenutaka. Kratkih, kratkih trenutaka.'

Pogled mu se zaustavi na zgradi male hidroelektrane, takozvane Munjare. Iako je stara već više od sto godina, još uvijek radi. Licem mu se razlije osmijeh.

'Munjara. Marija – Munjara.'

Oči mu se orosiše. Premjesti ružu u lijevu ruku te lagano obriše suze. Na naboranu licu pojavi se tuga. Kroz koprenu sjete vrati se u vremena koja su prohujala, baš kao i kapi što prolaze ispod mosta. Bila su to vremena bezbrižnosti, radosti i neopterećenosti životnim problemima. Glavna briga bila je škola i učenje, ali i pored toga bilo je vremena napretek za druženje, nogomet, glupiranje uz Kupu, za prve ljubavi. Činilo se tada kako je pred svima neizmjerno vrijeme života. 

Pogled na kupalište, nizvodno od Munjare, ponovno mu izmami osmijeh.

'Marija. Eh, Marija.'

Bilo je to ljeto kad je završio osmi razred. Doba kad je do ušiju bio zaljubljen u Mariju, djevojčicu koja je živjela tri kuće dalje od njega i bila mlađa godinu dana. Zajedno su išli u školu i vraćali se doma, pa i onda kad im nastava ne bi istovremeno završila. Prvo je vrijeme samo on čekao nju, a onda je i ona čekala njega. Postali su nerazdvojni. Društvo ih je po običaju odmah prozvalo zaljubljenim parom što su oni nevješto negirali. Školski praznici  bili su doba kupanja i razbibrige. Taj je dan cijelo društvo bilo u vodi, a Marija je ostala ležati na suncu. Ivan je jedno vrijeme uživao s društvom, a onda odlučio otići do nje. Ležala je na trbuhu i nije ga vidjela kad je došao. Poškropio joj je leđa. Okrenula se kao oparena.

„Hej! Pa što je tebi? Jesi li ti lud? Pa to je hladno.“

„Ha, ha, ha! Izgorjet ćeš na suncu. Treba ti malo ohladiti leđa.“

„Ma nemoj! Budem ja tako i tebi pa ćeš vidjeti kako je to!“

„Dobro, u redu. Može odmah.“

„E, ne može! Bit će to kad se najmanje nadaš.“

„Dobro. Hajde onda u vodu!“

„Ne, danas se sunčam.“

„Izgorjet ćeš.“

„Pa mažem se.“

„A leđa? Mogu ti ja namazati leđa?“

Pogledala ga svojim velikim zelenim očima, u kojima se vidjelo oklijevanje s tisuću upitnika.

„U redu. Može. To ti je kazna za prskanje.“

Legla je na trbuh. Ivan je bio iznenađen.

'To je kazna?' mislima mu je prostrujalo pitanje.

 Na trenutak ju je samo gledao, a onda je uzeo kremu i lagano ju utrljavao u kožu. Kad je završio, naglo se sagnuo i poljubio ju u vrat. Okrenula se i sjela. Na licu joj je bila grimasa ljutnje, ruke skvrčene u laktovima, a prsti savinuti kao kandže u tigra.   

„Ivane! Što je tebi danas? Munjen si k'o ova Munjara tamo! Daj mi tu kremu! Sama ću se mazati!“

Pružio joj je kremu s osmijehom sreće na licu. Srce mu je lupalo od uzbuđenja. Napokon ju je poljubio. 

„Što buljiš?“

„Ništa! Idem u vodu.“

Osjećao se kao da lebdi. Pljusnuo se u vodu. Bio je sretan. Po izrazu njezina lica i boji glasa znao je kako zapravo samo glumi da je ljuta. 

'Munjen si k'o ova Munjara tamo!' 

Te su mu riječi odzvanjale u uhu kao da je rekla: „Volim te, Ivane!“.  

            Bio je to događaj kojeg se često sjetio u životu, a neizostavno kad je dolazio doma. Marija – Munjara pratila ga cijeli život. Zato je i danas morao doći ovdje. 

„Draga moja Marijo, moja Munjara, puštam ovu ružu u Kupu, u znak sjećanja na našu nedovršenu priču.“

Voda je polako nosila ružu prema slapu,  a onda je nestala u dubini. Čekao je ne bi li ju vidio nizvodno od slapa. Ne, nije je bilo. Uzdahnuo je, obrisao suzu koja se polako spuštala niz lice i krenuo prema kući. Osjećao je težinu u nogama, težinu u srcu, znao je da su to njegovi posljednji koraci u rodnome mu gradu. Još samo danas i nikada više. Teško je disao. Zastade za trenutak kako bi se smirio. Učini mu se da osjeća vibracije mobitela u džepu. Pogleda. 

„Halo.“

„Halo, tata! Pa gdje si? Zovem te, a ne javljaš se.“

„Nisam čuo mobitel. Evo me ovdje, na obali kod Munjare. Idem kući.“

„Hajde! Evo, mrak će uskoro.“

Zbunjeno pogleda u mobitel. Ton je bio isključen. Nije se mogao sjetiti je li ga on isključio. Polako, s noge na nogu, išao je kući. Taj nelagodni osjećaj oproštaja obuzeo mu je cijelo tijelo. 

Sin Goran predlagao je da odu na večeru u restoran, no njemu se nije išlo, želio je tu večer provesti u kući. Sjeli su u dvorište i gledali u ljetno nebo. Šutjeli su. Razmišljao je kako bi bilo najbolje da ova noć prođe u trenu i da je sada već sutrašnja večer. Onda se gorko nasmiješio shvativši kako je to glupa zamisao. Do maloprije mu se činilo da mu je cijeli život završio u trenu i želio je zaustaviti vrijeme, a gle, sada bi ga ubrzao. Izgleda da je u životu uvijek težio za nečim što nije imalo šansu ostvariti se, a vjerojatno ni pravu potrebu. Tako je bilo i s Marijom. Često se pitao bi li bio sretan s njom kao što je bio s Danijelom ili možda sretniji? Svaki dolazak u Ozalj podgrijavao je nadu kako će ju sresti i kako će zajedno prošetati obalom Kupe. Pa ipak, godine su prolazile, a njihovi dolasci u Ozalj uvijek su bili u različito vrijeme, kao da je netko namjerno vodio računa o tome. Prije nekoliko godina gotovo da joj je napisao pismo, no predomislio se u zadnji tren. Sjetio se kako je bila ljuta na njega kad je dobila njegovo ljubavno pismo na školsku adresu. Bio je to šok za nju, a pogotovo zato što su i drugi saznali. Poslije ju je zvao telefonom u dogovoreno vrijeme, a ako bi se javio netko od ukućana, spustio bi slušalicu i nazvao drugi put. Tada je s nestrpljenjem čekao da ona završi osmi razred. Nadao se da će nastaviti školovanje u Zagrebu, kao i on, ali nije. I danas je razmišljao o pismu kad je bio na starome gradu. Sjetio se ljubavnoga pisma koje je grof Petar Zrinski pisao svojoj ženi dan uoči smaknuća u Bečkome Novom Mjestu. Kakva ironija. I on sutra odlazi u Austriju, u Beč. Odlazi posljednji put.

„Hajdemo spavati!“ reče Goran i vrati ga u stvarnost.

„Nekako mi se ne spava.“

„Ja idem. Sutra nas čeka dugi put. Moram se odmoriti.“

Ivan nije mogao zaspati. Mučila ga misao kako je prokockao i zadnju priliku za susret s Marijom. Čim su došli, prošao je ulicom da vidi je li tu. Susjeda je rekla da će vjerojatno doći početkom srpnja, kao i lani. Otkako je udovica, dolazi s  unucima. Ostaju mjesec do dva. Dala mu je i njezin broj mobitela. Bio je razočaran. Danima je sanjao njihov slučajan susret i smiješio se zamišljajući njezin osmijeh iznenađenja. Bio je siguran da će ju ove godine sresti, ali kako sada stvari stoje, opet će se mimoići. Tih par dana lomio se u nedoumici nazvati ju ili ne. Jučer je napisao poruku, no u zadnji je tren odustao od slanja. Sada pak je doista prekasno za poziv. Ujutro dolaze novi vlasnici kuće, a on i Goran vraćaju se u Beč. Trebalo je gotovo tri godine otkako je Danijela umrla da se odluči prodati kuću i imanje. Jest da su samo ljeti dolazili ovamo, i to u prolazu kad su išli na more, ali maštali su kako će u mirovini tu provoditi bezbrižne dane. Otkako je umrla, nije dolazio ovamo. Za njega, samog, bio je to predalek put. Danas se oprostio sa svima, ostavio je cvijeće na grobovima roditelja, rodbine, prijatelja, obišao sva draga mu mjesta i upijao mirise sretna djetinjstva. Zaspao je u nadi da će sutra ujutro možda ipak vidjeti Mariju.

…

Zamolio je Gorana da vozi polako i zastane na tren pred Marijinom kućom. U poštanskome sandučiću ispred kuće bila je zataknuta crvena ruža. Na malome papiriću, vezanu za ružu, pisala je poruka “Zbogom Munjara!”

Kroz rosu na očima kao kroz slap kraj Munjare vidio je krupne zelene oči kako ga gledaju u čudu i čuo začuđen glas: 'Ivane! Što je tebi danas? Munjen si k'o ova Munjara tamo! Daj mi tu kremu! Sama ću se mazati!'

Iako su se kroz prozor auta mijenjale slike, Ivan je dugo gledao u dubinu tih očiju, u kojima se zrcalilo zelenilo vode jedne rijeke na čijoj se obali igraju djeca u pijesku…

• Objavljeno u Zbirci kratkih priča s natječaja za najbolju kratku priču Hrvatskog kulturno umjetničko prosvjetnog društva „Stanislav Preprek“ Novi Sad „Preprekova jesen 2021."