Mislav Gleich | Ne mora svaki naš pisac pisati o Hrvatskoj

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Dinamičan, autoironičan, maštovit, s mnogo smisla za kriminalističke zaplete i bizarne avanture, ali i za sasvim ozbiljan osobni rast – takav je Mislav Gleich kao romanopisac. Zasad ipak zaobilazi Hrvatsku i svoje romane smješta najčešće u američku provinciju. Roman „Beskrajno ljeto: smaknuće Brandona Brycea“ bavi se odrastanjem grupe tinejdžera koji u bezazlenoj šetnji šumom nailaze na sugrađane koji izvršavaju smrtnu kaznu. Scena je to koju će pamtiti cijeli život i nevinost djetinjstva time je zauvijek prekinuta. Jesu li mogli izbjeći stravičnu scenu? Zašto su uopće odlučili taj dan ići u šetnju? Kako jedni druge mogu zaštititi od osvete grupe egzekutora? 

Mislav Gleich rođen je 1997. u Zagrebu, gdje je završio Gimnaziju Lucijana Vranjanina, a 2022. diplomirao je anglistiku i komparativnu književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše i objavljuje od 2018. godine, objavio je dosad četiri romana i upisao se među članove Društva hrvatskih književnika. Mislav Gleich dolazi na Festival Dvotočka s dva romana iz prethodnih godina - „Smaknuće  Brandona Brycea“ i „Velika nevolja oca Dickersona“. 

S Mislavom Gleichom razgovaramo o „Beskrajnom ljetu“, njegovim ranijim romanima i trenutnim preokupacijama, među kojima je i kolumna za Školske novine. 

U kriminalističkom romanu „Beskrajno ljeto“ opisujete traumatičan događaj nakon kojeg započinje odrastanje za tinejdžere koji su mu svjedočili. Bezbrižno djetinjstvo prestaje, a počinje preispitivanje vlastite krivnje, skrivanje tajne i poduzimanje istrage. Odakle ideja za tako težak ispit i dramatično odrastanje? 

Beskrajno ljeto niknulo je kao spoj nekoliko različitih ideja. Prizor u kojem bezbrižna djeca nailaze na vješanje u šumi pojavio mi se u mislima na ljeto 2019. godine. Počeo sam pisati priču s tom početnom scenom, no brzo sam odustao od nje. Godinu dana kasnije, kad sam htio pisati nešto svježe i drukčije, pomislio sam da ne bi bilo loše ponovno se uhvatiti tog prizora, ali ga odvući u drugi smjer. Između ostalog, hrvanje s negativnim mislima kakvo Adrian Paine ima u Beskrajnom ljetu posljedica je i korone i prvog lockdowna. Naravno, kroz Adriana sam progovarao i o osobnim demonima s kojima sam se borio u tom razdoblju, tako da je knjiga ispala spoj različitih elemenata. Ali, naravno, Beskrajno ljeto u konačnici je pozitivna knjiga, prožeta nadom u bolju budućnost, i nadam se da sam u njoj jasno prenio tu poruku.

U romanu je tinejdžerska ljubav u drugom planu jer mladi postaju svjesni nesigurnosti svijeta u kojem žive. Istodobno, javlja se potreba za dokazivanjem, herojstvom i prihvaćanjem uloge zaštitnika. Koliko su  muško-ženski odnosi važni u kriminalističkom žanru i koliko su zanimljivi Vama kao piscu? 

Često se u kriminalističkom žanru pojavljuju muško-ženski odnosi – kao u većini žanrova, zapravo – s tim da, naravno, možemo u tom kontekstu spomenuti i arhetip femme fatale. No, Beskrajno ljeto nije posve spadalo u kriminalistički žanr, niti sam s Adrianovom Christie htio prikazati fatalnu ženu. Romansa između Adriana i Christie prikazana je nevino i neiskvareno. Radi se o tinejdžerskoj ljubavi, ali onoj smislenoj, koja ostavlja trag do kraja života. Dapače, rekao bih da je najznačajnija scena u Beskrajnom ljetu upravo ona u kojoj Adrian i Christie, skriveni od svijeta, plešu sami u sobi. Tako da romantika – ili možda preciznije, romantična povezanost – svakako igra veliku tematsku ulogu u romanu, ali ne i onu narativnu.

Što se tiče muško-ženskih odnosa u fikciji, nikad me nisu pretjerano privlačili. Naprotiv, cijenio sam priče u kojima protagonist nije imao ljubavni interes. Više me zanimaju ljudski odnosi općenito. Adrian očito ima Christie, ali to je izuzetak za moje priče. U Nikolayu Vasilevskom, moj protagonist ima suprugu, ali ona ne igra neku značajnu ulogu. Rosalie u Samostanu Craven Hillu premlada je da bi se ozbiljno zaljubila. Dickerson je pak svećenik koji živi u celibatu, premda mu je neizmjerno stalo do prijateljice Misty. Možda i napišem neku priču u kojoj romantika ima veći naglasak, ali takvo što nije mi prioritet.

U romanu „Velika nevolja oca Dickersona“ bavili ste se svećenikom pred mirovinom, a u „Beskrajnom ljetu“ tinejdžerima. Po čemu su stariji ili mlađi likovi zanimljiviji od Vaših vršnjaka? 

Nisu nužno zanimljiviji, samo je ispalo da eto u ovim prilikama pišem o njima. Zainteresiran sam za ljude općenito, odnosno njihova psihološka i emocionalna stanja, bilo da je riječ o vremešnom svećeniku ili mladom maturantu. Što se tiče Adriana, s obzirom na to da sam u vrijeme pisanja knjige imao 22-23 godine, relativno mi je svjež bio njegov srednjoškolski pogled na svijet, pa sam kroz njega pisao o sebi, zapravo. Dickerson je bio drukčiji, i njega mi je bilo odbojno pisati kao lika jer sam ga smatrao nemoralnim, no ispravljajući tekst bolje sam ga shvatio i posljedično zavolio. No, kako se god okrene, imam inklinaciju pisati o starijim ljudima. Možda ne znam ni sam točno zašto.

Svoje romane pišete kao da su romani engleskog govornog područja. Kakva je spisateljska sloboda kad se bavite dalekim zemljama koje poznajete iz knjiga i filmova? Zašto je naša sredina ograničavajuća za krimiće, istrage ili dramatično odrastanje? 

Stvar je u tome da sam odrastao gledajući gomilu anglofonih filmova, slušajući strane pjesme i čitajući strane knjige. Kad razmišljam o pričama, mozak mi ih primarno veže uz anglofona područja. Kao umjetnik, imam apsolutnu slobodu u tome – nisam vezan ni uz koju zemlju, područje, ili jezik. Ako hoću, mogu izmisliti i vlastiti svijet ili priču smjestiti na Mars. Što se tiče naše sredine, uopće ne mislim da je ograničavajuća. Ljudi su ljudi, rodili se oni u Hrvatskoj ili Americi. Beskrajno ljeto moglo se dogoditi i u Zagrebu, samo što mi je u glavi bio američki kontekst i ozračje, pa sam se toga i držao. Ima toliko divnih hrvatskih književnika koji pišu o hrvatskoj sredini, tako da mislim da nema potrebe ustrajati na tomu da nužno svaki naš pisac mora svoje romane smjestiti u Hrvatsku. Zanimljivo je da smo se baš Jan Bolić, Miro Morović i poneki drugi pisac u isto vrijeme sjetili pisati nešto mračnije knjige na anglofonom govornom području, pa smo strpani u kategoriju „novog hrvatskog krimića“, kako je to sročio novinar Neven Kepeski. Netko bi mogao reći da je to zanimljiv i unikatan ogranak moderne domaće književnosti, tako da smo ovakvim romanima pridonijeli nečem novom na našoj sceni.

Publiku ste navikli na visoku produkciju. Što novo pripremate i kad se može očekivati sljedeći roman? 

Iskreno, privremeno mi je pisanje priča na hiatusu. Imam neke starije tekstove, ali nisu posve spremni za objavu. Uzimam si kratak predah jer mi je potreban. Premda me čitalačka publika nešto bolje poznaje od 2021. godine kad sam objavio Beskrajno ljeto, dugi sam niz godina neprestano posvećen fikciji. Cijeli sam život aktivno pisao, na fakultetu sam u sklopu komparatistike i anglistike svakodnevno slušao predavanja o književnosti, moji prijatelji i kolege uvijek su pričali o filmovima i knjigama, a i sam sam provodio vrijeme čitajući i gledajući filmove. Jednostavno mi treba pauza, tako da ne mogu točno reći kad objavljujem novi roman. Volio bih da Otac Dickerson i Beskrajno ljeto prvo dobiju još prostora za disanje.

Razmišljate li o romanu koji bi se događao u Hrvatskoj? Može li takav roman biti humoristički, poput „Oca Dickersona“ ili tinejdžerski poput „Beskrajnog ljeta“? 

Svakako da razmišljam. Volio bih napisati nešto „kod nas“. Zasad je slučaj htio da su mi sve priče poprimile strano ozračje. Međutim, fikcija nadilazi granice jer se tiče ljudskosti, a ja nisam nužno ograničen na anglofona područja. „Bizarna smrt časne Antonije“ smještena je u Portugal. Nikolay Vasilevsky poigravao se s globalizmom, imigracijom i internacionalizmom. Imam dvije neobjavljene pripovijetke od kojih je jedna smještena u Rusiji, a druga upravo u Hrvatskoj. Obje će kad-tad ugledati svjetlo dana.

Što se tiče žanra, spomenuta pripovijetka smještena u Lijepoj našoj crnohumorna je. Međutim, imam ideju za jedan ozbiljan povijesni roman koji bih volio smjestiti u Zagreb koncem 19. stoljeća. Želim steći još spisateljskog iskustva prije upuštanja u potencijalno takav projekt koji iziskuje mnogo istraživanja i upoznavanja s povijesnom građom, a sve kako bi priča smještena u mom rodnom gradu bila najkvalitetnija što može biti. Tako da – naravno da čitateljstvo od mene može očekivati i domaće priče.

Volite pisati i puno pišete, ali ne samo romane. U svojoj kolumni Pogled u školu u Školskim novinama vrlo ste optimistični i razrađujete mogućnosti poboljšanja u školskom sustavu. Kako je došlo do te kolumne? Kakve su reakcije nastavnika-čitatelja? 

Do kolumne je došlo igrom slučaja. Zanimam se za obrazovanje i stupio sam u kontakt s ljudima u Ministarstvu. Urednik Školskih novina Nedjeljko Pintarić ponudio mi je da redovito pišem članke, što mi se činilo kao sjajna prilika da podižem svijest o onome za što vjerujem da su razumni pomaci u obrazovnom sustavu. Koliko vidim, zasad su reakcije dobre: ljudima se sviđa ideja da škole pružaju korisno znanje, ono za život, a mnogo takvog znanja nedostaje u sustavu. Primjerice, u školi vas ne uče racionalnosti ili financijama. Moj je cilj podizati svijest o nužnosti ovakvih predmeta – dapače, o privilegiranju predmeta koji donose veliku praktičnu korist naspram onih ostalih od koje prosječna osoba i nema neku korist.