Matija Brcković | Grofova ljubav

 I.

 Terezovac (Suhopolje), druga polovica 19. stoljeća

      Elemir se ponovno prošetao do stana Magyaryja Kossaija, upravitelja njegova velebna imanja. Kucne po običaju dva puta na prozor. On se uz škripanje nakon nekoliko trenutaka polagano otvara. Zbog puka se susret uvijek odvijao u drugo vrijeme, ali s istim brojem kucanja.

     „Dobra večer, grofe.“ – „Dobra večer, Ilka.“ – nije mogao sakriti osmijeh kada se rukama naslonila o donji dio prozora.  Raskošno obučena, s dodacima na rukavima koje je sama ušila, pružila mu je ruku ne bi li ju poljubio. Razgovor se doimao sasvim običan kako i dolikuje neobaveznim ćaskanjima diljem vlastelinstva. Ipak, njezina nadaleko poznata dobrota i ljepota nisu mogli ostaviti imunog mladog Jankovića. I svakom ga je svojom gestom iznova provocirala.

             Vuklo ga je to što mu je zabranjena, jer je obična i uprljana zadahom građanstva i ranjena nesrećama puka kojeg je pomagala na ulici. Nije bila zatrovana dvorskim spletkarenjima i bolestima koje sa sobom donosi život u velikim i hladnim prostorijama grofovije. 

               „Izvoli.“ – grof joj pruži buket. – „ Iz moga su staklenika. Moram priznati da imam zaista pedantnog baštovana. Zna se dobro o njima brinuti. “ – „ Zaista?“ – upita Ilka sva zarumenjela. Trudila se ostati rezervirana, ali svežanj oleandara koje je obožavala otoplio je njezinu prividnu hladnoću.

    Grof se nije mogao dugo zadržavati jer bi sumnja jačala. 

     „ Do skorog viđenja Ilka“ – poljubi joj ruku.  – „Elemire..“ – „Neću se predati Ilka, neću.„  - kimnula je glavom ne bi li suspregnula suze.

 Nastupila je neugodna trezvenost po završetku susreta. Ilka se u jecajima i tišini svoje sobe razodjenula. Grof je šetajući svojim raskošnim parkom skupljao hrabrost za pitanje koje je je već dugo čučalo u njemu. - „ Pitat ću. Samo kad bude pravi trenutak.“

II.

         Elemir se čitavo jutro mrštio. Rasplakao je sluškinju koja je pod njegovima nogama kupila komadiće porculanskog tanjura koji je sam nehotice razbio. Uvijek uglađen i pristojan svojim je neobičnim ponašanjem poremetio mirne jutarnje rituale na dvoru.  Odmah iza doručka Elemir se s ocem – starim grofom i ostalim uzvanicima koji su važili za velike prijatelje dvora i lokalne moćnike zaputio u lov. 

            

„Pucaj već jednom.“ – reče stari grof. – „Ne želim biti ovdje do večere.“ - Ispalio je nekoliko hitaca koji nisu pogodili metu. S vremenom je postajao sve nervozniji jer su ga podsmijesi iskusnih lovaca sa svakim novim pokušajem sve više proganjali.    

           Nakon nekoliko sati ugodnog razgovora i lova svi su se lovci okupili kod hrasta u Bjeljevini. Birajući pravi trenutak, a tijekom boravka u lovištvu teško ga je prepoznati,  Elemir priđe ocu.

      „ Oče i uvaženi gosti“. – istupi pred sve njih. – „Ne valja kad čovjek nosi čađu na duši.“ Teško živi i ne nazire sreću.“  - „ Hajde, svrši priču.“ – prekine ga stari grof pružajući osmjeh uzvanicima.

„ Želim Ilku, kćer Magyaryja Kossaija, za svoju ženu. Prirasla mi je srcu. Nije plave krvi, ali plemenita i radno viđena. Voli ljude i poštena je. Tražim te oče dopuštenje za njezinu prosidbu.“

       Stari grof se namrgođeno okrenuo prema uzvanicima koji su u nevjerici čekali što će starac učiniti. 

         Nekoliko je trenutaka dvojio pa zatim uzeo korbač i stao udarati Elemira. Uz bolne jauke i publiku koja je pomno pratila bičevanje mladić se sve manje odupirao.  Pogledi nekolicine lovaca počeli su bježati okolo zbog scene koja je postajala sve neprijatnija. Izbacivši sav gnjev iz sebe stari i vidno zadihani grof reče : “Dobro, pristajem!“

III.

       Ozakonjena ljubav Elemira i Ilke novopečene Janković bila je vidljiva na svakom koraku. Dvorac i čitavi park s njezinim dolaskom poprimili su puno toplije i živopisnije obrise. Ilka je preuzela glavnu riječ u stakleniku i čitavi posjed uljepšala cvijećem. Njezini oleandri su bili prisutni na svakom koraku. Japanske trešnje koje su u proljeće djelovale bajkovitije nego njihova ljubavna priča također su zauzimale dobar dio parka. Posluga je dijelila naranče uzgojene na dvoru na mjesnim zabavama i audijencijama. 

    

  „ Dođite, dođite djeco“. -  govorila je noseći veliku košaru. – „Nemojte se sramiti!“ – Djeca ispred Spielschul u mjestu čudila su se njezinoj velikodušnosti.  –„ Svakome po jedan.“ – Iste je čokoladne bombone dijelila sirotinji i svojim sinovima Elemeru mlađem i Andriji. 

         Upravo ju je u jednom takvom humanitarnom trenutku dok je na posjedu u Čemernici djevojčice učila šivati zatekla velika obiteljska tragedija. Elemir mlađi, njezina slika i prilika, bojažljiv i naravi djevojčice, skončao je padom s drugog kata dvorca. Sanjar na majku, igrajući se, pokušao je skokom kroz prozor poletjeti skupa s orlom u letu kojeg je primijetio. Guvernanta zadužena za njegov odgoj i obrazovanje momentalno je protjerana s imanja. 

           Osamnaest godina nakon smrti bojažljivog sina i lijepih godina skladnog braka, o komu su se drugi grofovi s divljenjem pričali, na dvor stiže najtužnija vijest. Ljubavna priča koja se izrodila pod prozorom stana Magyaryja Kossaija iznenada je prestala. Grofica Ilka je umrla u Budimpešti ne dočekavši pedesetu godinu života. 

 Grof se smrzavao u životnoj hladnoći koja je nastupila nakon njezine smrti. Obitelj se prepolovila te ostaše samo on i nestašni sin Andrija. Obnovljeni i prošireni dvorac,  prepuni perivoji sjećanja i  Ilkinih tragova bili su sveprisutni, ali i prazni. To mu nije bilo dovoljno. Trebao je živi dokaz svoje ljubavi. Sjećanje na Ilku i sina dohvatljivo ne samo dušom već i očima. 

                                                             IV.

• „ I grofe.. Jeste zadovoljni?“ – upita glavni sluga otvarajući prozor grofu. - „ O da. Naravno da jesam. Vrijedilo je svake forinte. Svakog novčića!“ 

Kroz otvor prozora dopirao je prekrasan prizor. Obgrljena drvećem isticala se tek nikla kapelica i počivalište dvaju duša. Prozori su blještali  šarenim vitražima dajući kapeli još posebniji značaj. K njoj je je vodila i uredna stazica od dvorca. Svojim je oblikom djelovala poput malenog hrama. Do ulaznih su vrata vodile visoke stepenice sa dvaju strana. I možda bi taj građevinski pothvat mogli simbolički shvatiti kao dva molitvena puta, jedan k Elemiru mlađem, a drugi kraljici oleandara, glavnom motivu gradnje. 

 „ Oprostite grofe… pokunjenim pogledom sluga Bartol reče. - Ako mogu još…“ – „Samo pitaj..“ – odvrati grof. –„ Kako to da baš ovdje?“… - “ U brizi i životnim nedaćama katkada zaboravimo i potisnemo naša najljepša sjećanja i osjećanja. Ja eto.. želim da imam bliski podsjetnik.“  

„ Razumijem, grofe.“ – pokunjeno odvrati Bartol  - „ Kad smo kod podsjećanja.. Vidio sam da baštovan planira proljetnu sadnju. Treba mu istaknuti da drveće slobodno posadi oko i iza kapelice.“

 

„ U redu. Smatrajte to riješenim. Prostor od kapele do ovamo nećete saditi?“ -upita zagonetno. – „ Ne. Ne… Uspomene ne treba skrivati Bartole.“ 

                                                                 V.

       U  zimu 1917. godine duša i tijelo grofa Elemira Jankovića sele u istočni dio parka. Nije dočekao novu šetnju uz prve proljetne japanske trešnje, ubrao mirisne oleandre i malenim ih stazicom ponizno i s tugom pohranio u kapelu.  Te je veljače, odmah nakon Valentinova, i sam postao uspomena koju ne treba skrivati. 

Autor fotografije: Matija Brcković