Hodaš uz mene
i pažljivo pratiš
ritam mog tijela.
Uznemireni ti leptirići
čuvaju stražu sramežljivosti.
Ne znaš,
ali sviđa mi se to.
Na mahove me
oprezno dodirneš.
Vodimo istu nevinu igru
namještenih slučajnosti.
Slutimo u šetnji
koja nas vodi u osamu
kasnojesenskih boja.
Ponovno ćeš me
dodirnuti pri svakom skretanju.
Ili ću ja tebe,
naoružana bujicom nebitnih riječi.
Korake usklađujemo
s neravninama puteljka,
a pred nama
zlatnosmeđa voda miruje.
Hrabrije sjedaš na klupu
što bliže meni.
Sunce prkosi godišnjem dobu
i miluje nam lica i kosu.
Izblijedjele nogavice naših traperica
prate plahe dodire ramenima.
Svjesni blizine
nervozno razmišljamo
obavijeni sporom plimom bliskosti.
Šutnja obuhvaća jezero i
preuzima trenutak.
Imaš blage oči,
smeđe poput klupe.
Ne znam
što je s tvojim leptirima.
Moji su zaspali.
Navire bujica
u pogledu od nekoliko
sekundi.
Uranjamo u piruetu
prvog poljupca istražujući
mekoću i hrapavost usana.
Suhe su jer ih ne otvaramo.
Ramena i ruke
miruju neopterećeni
“slučajnim” pokretima.
Sunce je s nama.
(I ne razmišljam
o školskoj torbi.)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.