Teodor Horvat | U potrazi za poslom i nezaboravnim prijateljstvom

Bilo je to u jedno obično nedjeljno jutro.

Kao i uvijek nedjeljom prijepodne, otišao sam u našu velebnu katedralu na svetu misu. Sjeo na klupu kraj glavnog oltara. S pogledom na meni najljepšu i najveću sliku. Naslikao ju je na polukružnom zidu svećeničkog kora iza glavnog oltara, stari Seitz. Koji je zajedno sa sinom napravio sve freske u katedrali. Ukupno 43 slika iz Novog i Starog zavjeta, čija je izrada trajala punih 12 godina. Slikali su samo u toplijim mjesecima dok je zimi u katedrali bilo previše hladno.

Ova Seitzova slika osim što je meni najljepša, nosi naslov Nebo i sastoji se od tri dijela.

Središnji dio slike je najveći i posvećen je apostolskim poglavarima Petru i Pavlu. Na njoj sam se uvijek divio njihovom nadljudskom obliku, prikazani su naime u nadnaravnoj veličini što samo po sebi zaslužuje divljenje.

Njihove likove u pozadini krasi prekrasan romanički oltar s velikim križem i golubovima kao simbolom Duha Svetoga. Sveti Petar je podigao jednu ruku prema nebu u znak molitve, a u drugoj ruci drži simbol svoje vlasti, ključ od ulaza u raj. Lijevo od njega stoji sveti Pavao, narodni učitelj. U lijevoj ruci podiže mač od kojeg je i umro, dok prstom desne ruke pokazuje na otvorenu knjigu koju je anđeo držao ispred sebe. To je knjiga o njegovoj, Pavlovoj teologiji. U knjizi na otvorenim stranicama na latinskom jeziku stoji: «Fides, Spes at Charitas; Major akutem herum est Charitas». Što prevedeno na hrvatski jezik znači: Vjera, nada i ljubav, od njih je najveća ljubav. Ponekad se sjetim tih riječi i svega što mi se kasnije dogodilo.

Oduvijek sam znao da se od nečeg mora živjeti, no posla za mene kao i mnoge druge nezaposlene osobe, ovdje nije bilo. Stoga je došlo doba da se u svijet poći mora u potrazi za boljim životom. Otišao sam trbuhom za kruhom, na rad u Njemačku. Rastanak je bio veoma bolan. Ostaviti rodni dom, oca, majku i prijatelje. Sve ono što sam nekoć volio a sada ih više nema među nama. Oprostiti se od svakog kamenčića uz put, od svakog cvijeta na livadi i svega onoga što je meni drago. U srcu mi je bilo kao nekoć Abrahamu kada mu je Bog rekao pođi u zemlju koju ću ti ja pokazati. Napokon sam stigao u Njemačku preko Budimpešte i Austrije. Gdje sam već nekada bio s roditeljima koji su tamo bili na privremenom radu a ja išao u školu i pohađao više razrede osnovne odnosno devetogodišnje Škole (Hauptschule). Zatim sam školovanje u Gimnaziji i Višoj medicinskoj školi nastavio u domovini. Kada sam konačno izašao iz vlaka na glavnom kolodvoru – Hbf Karlsruhe, vidio sam vrlo miroljubive ljude nasuprot zgrade kolodvora na ulici po imenu Bahnhofstrasse. Nitko mi nije htio učiniti ništa nažao ili otjerati iz zemlje, tako sam bar mislio. Kao da sam došao u nekakav sasvim drugi, meni nepoznat svijet.

Odmah sam našao posao i u početku samo povremeno radio u velikom gradu gradu kao pomoćni čistač ureda osiguravajućeg zavoda (Colonia Versicherung AG) a stanovao kod sestre koja je tamo već duže vrijeme boravila. No ubrzo sam otišao oko šest kilometara južnije od grada do malo manjeg okružnog mjesta Ettlingena. Mjestu na prijelazu Porajnja, ravne oblasti uz obale Rajne pa sve do sjevernih obronaka Schwarzwalda, šumsko-brdskog područja u jugozapadnoj Njemačkoj. Dijelom na ravnici a dijelom na zelenim padinama Schwarzwalda. Prekrasan stari, povijesni gradić s mnogo kulturno povijesnih znamenitosti.

U njemu sam se zaposlilo u kući udruge Karitas na odjelu za intenzivnu njegu. Živio sam i radio u domu po imenu Albert-Stehlin Haus kao pomoćni njegovatelj starijih osoba. S prozora svoje sobe imao sam prekrasan pogled na predivni park po imenu Horbachpark Ettlingen. U parku je bilo veliko jezero (Horbachsee) s fontanom usred jezera koja je u točno određenim vremenskim razmacima izbacivala vodu visoko u zrak. Na jezeru su plivale mnogobrojne divlje patke kao i dva snježnobijela labuda. Oko jezera je bila šetnica s vijugavom stazicom od ukrasnog, bijelog šljunka. Uz nju su bile bijelo obojene klupe i ružičnjak od brižno njegovanih ruža. Ponekad sam sjedio na klupi s našim korisnicima ili ukućanima (Heimbewohner) kako smo ih mi zvali. Sjedili smo na klupi, hranili divlje patke i razgovarali o životu. U tom iskrenom i dirljivom razgovoru, naučio sam mnogo o njima i životu uopće.

Njihov rodni grad – Ettlingen, također je nekoliko puta tijekom svoje burne povijesti pretrpio razne ratne nedaće. Razaranja, glad i neimaštinu. Rat još nikome nije donio ništa dobro, samo zlo, govorili bi stari stanovnici ovoga mjesta i nastavili svoju tužnu i poučnu priču. Već u Prvom svjetskom ratu, a posebno u godinama Drugog svjetskog rata, stanovništvo Ettlingena moralo je podnositi neopisiva ratna stradanja. Mjesto je danima ležalo na prvoj crti razdvajanja, nedaleko od Francuske granice. Borbe su bile neprestane i veoma grube uz ogromne gubitke u ljudstvu s obje strana. Nijedan rat ne poznaje heroje samo gubitnike i one koji neizmjerno pate a to su obični ljudi poput nas. Poslijeratno razdoblje također je Ettlingenu i njegovim stanovnicima donijelo samo bijedu i nevolje. Razrušen grad, poubijani i osakaćeni ljudi, nevolje na svakom koraku. A najteže je bilo nama običnim ljudima, rekli su na kraju.

Rad u Staračkom domu bio je nadasve, kako je rekla naša glavna sestra Herta, vrlo ljudski. Budući da sam i ja bio medicinski radnik, ovaj posao mi se sve više sviđao. Nakon nekog vremena postao sam vrlo cijenjeni zaposlenik. Jednom, kada smo svi zajedno bili u dnevnoj sobi i vršili primopredaju, naša dežurna sestra je rekla: "Alles wie gehabt“, prema nazivu poznate pjesme (Sve kao i obično). „Nadajmo se da se sada konačno možemo odmoriti kako treba“, pomislio sam i udobno se smjestio na stolici. No odjednom mi je radna kolegica, po zanimanju medicinska sestra i izučena maserka, počela masirati gornji dio leđa i ukočeni vrat. Bilo je vrlo ugodno, ali nekako neočekivano. Stoga me bilo malo sram zbog toga. Nisam bio sigurna je li to bila samo prijateljska gesta ili nešto posve drugo. Ali glavno je da smo se dobro slagali. Samo se po sebi razumije da dobri prijatelji pomažu jedni drugima, pomislio sam. Nažalost, primijetio sam da ona u hodu jednu nogu malo zanosi u stranu. To je sigurno jako bolno, pomislio sam u sebi. No, nakon nekoliko dana mi je i sama rekla da ima urođeno iščašenje kuka i da mora hitno na operaciju zbog bolova. Što mi je bilo veoma žao. Naime, poznato je da ta bol nije urođena. Zglobovi kuka novorođenčadi često su nezreli. Ako se ne liječe rano kod dijela nezrelih zglobova kuka može doći do iščašenja kuka (tzv. kongenitalnog iščašenja kuka) ili prijevremenog oštećenja zgloba. Ukoliko se rano počne s terapijom ove nezrele zglobne čašice mogu potpuno zacijeliti. Pitam se samo zašto to ranije nije primijećeno? Naime, i moja sestra je nekada to imala. Poznato je da sudbina djetetovih zglobova kuka, pa tako i pitanje hoće li tjelesna bolest koju je moguće izbjeći a određuje život djeteta, uvelike ovisi o razumijevanju obaju roditelja. Odnosno suradnje s roditeljima uz primjenu najboljeg lijeka. Ona se užasavala operacije kuka, što je bilo i razumljivo. Prvo smo oboje otišli na transfuzijski odjel gradske bolnice u Karlsruheu da damo vlastitu krv (autotransfuzija) kao mjeru predostrožnosti za nadolazeću operaciju i kako bismo rizike i nuspojave liječenja sveli na što niži mogući nivo. Nije bilo problema s potrebnim dodatnim pregledima i upućivanjem u vrlo dobru kliniku, jer su i njezini roditelji bili liječnici. Kada je pripremljeno sve neophodno za takvu operaciju i odvezena na ortopedsku kliniku, preostalo nam je samo čekati i nadati se da će sve biti u redu. Nakon uspješne operacije kuka, kada se probudila i izašla iz operacijske sale, sve je bilo bolje. Ja sam joj često dolazio u posjet i zajedno s njom radovao se svakom poboljšanju. Kad je konačno otpuštena iz bolnice, najprije je odvezena u kliniku za oporavak. Nedaleko od mjesta stanovanja u kliniku za oporavak (Rehabilitationsklinik), koja se nalazila u brdovitom i šumovitom Schwarzwaldu. Okružena gustom borovom šumom. Bila je to suvremeno opremljena klinika s natkrivenim i grijanim bazenima i ljekovitom vodom. Kao i dvoranama za rehabilitaciju, sobama za spavanje i dnevnom boravku te restoranom s raznovrsnom i zdravom prehranom. Uz nju se nalazila šetnica s vodopadom koji se ulijeva u potok a on utječe u jezero i prolazi ispod drvenog mostića. U jezeru su plivale razne ribe a uz njegovu obalu je rastao lopoč i šaš. Preko noći se vodopad mogao zaustaviti. Tako da je opet zavladao mir i tišina na dobrobit svih bolesnika.

Tamo je ostala puna tri mjeseca. Povremeno sam je posjećivao. Nakon toga se konačno vratila kući roditeljima jer su joj u početku bili potrebni cjelodnevni obroci i stručna pomoć. Posjetio sam je i kod kuće i bio sam jako sretan kad sam je vidio kako se prvi put penje uz stepenice u svoju sobu, nakon operacije kuka. Ponekad sam je izveo u šetnju s invalidskim kolicima, koja sam sastavio u podrumu gdje sam radio. Čuo sam je kako se smije od radosti jer je ponovo mogla u potpunosti uživati ​​u životu. Oboje smo bili jako zadovoljni i sretni zbog toga. Ubrzo će ponovno moći hodati sama. Najprije uz pomoć štaka, a zatim bez njih. Naposljetku je došla u svoj stari stan i sve je bilo isto kao prije.

Ujutro sam išao na posao a ona je tako dugo ostajala kod kuće ili je bila na neophodno potrebnoj rehabilitaciji kod liječnika. Svaki dan, nakon posla, išli bismo zajedno u šetnju u blizini njezina stana ili jednostavno u prirodu. Najčešće uz jezero u koje se ulijevao potok. Jezero je bilo omeđeno starim drvećem čije su grane, povučene vlastitom težinom, svojim vršcima dodirivale jezero. Oko jezera je bila uređena šetnica i klupe za odmor. Ponekad smo sjedili ispod drveta i razgovarali o našoj zajedničkoj budućnosti. Gledali smo kako na obali jezera tu i tamo raste trska i cvijeta prekrasan bijeli, crveni i ružičasti lopoč. Ili kako je sjeverna strana jezera, gotovo posve obrasla rogozom. Ponekad su patke u niskom letu iznad jezera, parale mirnu vodu i ocrtavale brazde po bistroj jezerskoj vodi. A u njoj su plivale male i velike slatkovodne ribe. Čaplje ili neka druge riječne ptice preletjela bi jezero, bacajući svoje sjenke na zrcalnu površinu jezera. Tako su dani vrlo brzo prolazili i uskoro je došlo vrijeme za odmor. Na odmor smo također pošli zajedno s još nekoliko radnih kolegica. Nakon nekoliko sati vožnje automobilom već smo bili u jednom od najljepših dijelova zemlje, gdje smo željeli provesti zajednički odmor. Nakon ugodnog putovanja automobilom kada smo stigli tamo, prvo smo iznajmili apartman u slikovitom lučkom gradiću na Bodenskom jezeru ili "Švapskom moru". Potom smo išli na putovanje trajektom s takozvanom Bijelom flotom (Weisse flotte). Kupivši Bodenseepass (putovnicu za vožnju Bodenskim jezerom) i posjetili brojne lučke gradove. Sa sobom smo na turistički brod ponijeli iznajmljene bicikle i vozili ih duž obale kako bismo mogli što bolje vidjeti prekrasni krajolik. Plovidba s takozvanom bijelom flotom po Bodenskog jezeru, razgledavanje raznolikog krajolika bogatog spomenicima iz povijesti i kulture, bila je jednostavno nezaboravna. Mnogo toga smo vidjeli i još više naučili. Ovo najveće njemačko jezero se nalazi na tromeđi Njemačke, Švicarske i Austrije. Dugo je 70 a široko 15 kilometara. Ledenjačkog je porijekla i smješteno je u južnom predalpskom području. Grana se na jezero Überlinger s otokom Mainau, nazvanim otokom cvijeća i Donjim jezerom (Untersee) s otokom Reichenau. Dok se istočni dio jezera naziva Obersee (Gornje jezero). Jezerom protječe rijeka Rajna. Bogato je ribom i važno u vodoopskrbi.

Blagotvorni utjecaj jezera na podneblje omogućava uzgoj voća i vinove loze, posebice na sjevernoj obali. Bodensko jezero je važno turističko i rekreacijsko područje, preko kojeg se ljeti preveze više od milijun putnika i turista.

Mene je posebno fasciniralo nekoliko ostataka drvenih koliba na stupovima iz neolitika, oko 3000. godina pr.n.e. Odnosno rekonstruirano ribarsko selo „Pfahlbauten Bodensee“ (Sojenice). Drvene kućice koje se nalaze na stupcima, iznad vode uz obalu. Dok je nju najviše oduševio Mainau, otok cvijeća. Maleni otok (45 ha) u sjeverozapadnom dijelu Bodenskog jezera. Do njega se dolazi s južne obale preko mosta i ima svoje pristanište. Danas je otok Mainau u vlasništvu švedske plemićke obitelji. Na otoku, zbog povoljne morske klime, rastu palme i druge mediteranske biljke u perivoju dvorca. Stoga je Mainau poznat i kao otok cvijeća u Bodenskom jezeru. Pristupačna i poznata turistička destinacija. Nezaboravni odmor je prošao vrlo brzo. Ubrzo smo oboje došli kući i ja sam se vratio na posao. Ona se gotovo potpuno oporavila od operacije ali po preporuci liječnika, još nije smjela previše opteretiti kuk. Nakon što su joj to liječnici rekli, namjeravala se prekvalificirati i otišla je na školovanje u drugi grad. Tamo sam je i posjetio. Kada je završila školu i došla kući, ponovno je počela raditi i otišla u drugi, veći grad. A ja sam čeznutljivo gledao kroz prozor svoje sobe, praznu klupu na kojoj smo nekada sjedili. Ubrzo sam morao napustiti SR. Njemačku. U početku sam bio jako tužan jer sam opet morao ostaviti svoje prijatelje. Ali onda sam se nekako smirio i bio zadovoljan svojom sudbinom. Spakirao sam stvari i otišao na željezničku stanicu. Izdaleka sam vidio svoju dobru prijateljicu i ona me došla ispratiti. Mirno je stajala na peronu a ja sam vidio samo njene tužne oči koje nikada neću zaboraviti. Stajala je pored mog ekspresnog vlaka i nestrpljivo me čekala. Srce mi je tuklo jako glasno od tolikog uzbuđenja da sam se osjećao kao da i drugi ljudi mogu čuti otkucaje mog srca. Zatim sam ostavio prtljagu i otrčao do svoje dobre prijateljice. Nepomično je stajala na peronu i nije se mogla pomaknuti od prevelikog uzbuđenja. Stigavši do nje, čvrsto sam je zagrlio. Vrele su mi suze potekle iz očiju i sve što sam uspio reći je bilo sljedeće: "Molim te, nemoj me zaboraviti".

Danas opet kao i nekad idem na nedjeljnu svetu misu. Sjedim nasuprot slike „Nebo“, pokraj glavnog oltara i ponekad mislim na moju dobru, nezaboravnu prijateljicu.