Tena Mesarić | E, moj Mario

 

-Ne mogu reći.- kažem i skrenem pogled. Žena gurne kartonsku čašicu bliže meni pa otpijem gutljaj prezaslađenog čaja.

Nikada više neću biti sigurna. Uznemirava me stalna zvonjava telefona i nervozni koraci policajaca koji se motaju oko nas. Jedan joj dođe šapnuti nešto na uho, a ona mu odgovori kimanjem glave. 

Skupim se u sebe najviše što mogu, navučem kosu na lice kao zavjesu, poželim nestati. Ona se nagne preko uredskog stola koji nas dijeli.

-Ne mogu ti pomoći ako mi ne kažeš sve što se dogodilo. Sad si na sigurnom, nemaš se više čega bojati.- kaže i ovlaš mi dotakne ruku, kao da sam od prašine pa ću se razletjeti po prostoriji ako me malo jače uhvati.

-On, znate, nije loša osoba.- progutam slinu kako ne bih zaplakala. Još nije vrijeme za plakanje, i to će doći. Do danas sam zaista mislila da je dobar i da me voli, tu joj ne lažem. 

-Dušo, pogledaj me.- kaže kao da nije starija od mene samo nekoliko godina i još uvijek nesigurna u svojoj ulozi šefice kao dvanaestogodišnjakinja u štiklama –Povrijedio te, vidiš što ti je učinio. To ne rade dobri ljudi.- Dotaknem već vlažnu gazu na svom čelu i prsti mi ostanu crveni. Sjednem na ruke jer ne želim to gledati. I dalje ne želim vjerovati.

-On me pazio kao nitko u životu. Uvijek ga je zanimalo što mislim i što mu imam za reći.- kažem i shvatim da mi suze cure bez mog pristanka. Obrišem ih rukom.  

Tada otvori notes sa spiralnim uvezom i pronađe praznu stranicu.

-Pričaj mi o njemu. Rekla si da se zove Mario. Koliko ste dugo bili u vezi?-

-Par mjeseci.- kažem jer joj ne mogu reći kako smo zajedno točno četiri mjeseca i deset dana.

-Shvaćam.- zategne gumicu oko plavog busena na glavi pa teško izdahne. -U redu, ranije si mi rekla da ste bili na kavi, išli ste kući. I što se onda dogodilo?-

Moram to izgovoriti. Zaista moram. Nije toliko teško. Samo ću reći ono što sam u glavi već osmislila.

-Stao je sa strane i rekao mi da se skinem.- kažem i procijenim kako je sada vrijeme za plakanje pa pustim suze da slobodno teku. Ona napravi sućutan izraz lica i doda mi maramicu –Nisam to htjela. Nisam htjela tako. Ovaj… Bila sam jako zaljubljena u njega, ali nisam bila spremna, još u autu… Možda sam ja kriva jer sam htjela da predugo čekamo. Ja sam kriva.-

-Nisi ti ništa kriva. Molim te, nastavi.-

-Rekla sam mu da ne želim i samo je… Samo je poludio. Ošamario me. Nisam uopće znala što se dešava, nisam se uspjela snaći. Primio me za kosu i nabio mi glavu u…- kažem i oblikujem rukama ravnu površinu ispred sebe. 

-Kontrolnu ploču?- pomogne mi da se sjetim, a ja kimnem.

-Da, mislila sam da će me ubiti, jako sam se bojala. Ne znam ni sama što je točno bilo poslije toga. Sjećam se samo da sam ga ogrebla i pobjegla.- sve teže dišem, a ona to primijeti pa zatvori notes i još me jednom primi za ruku. 

-U redu je. Puno si nam pomogla. Obećajem ti da ću učiniti sve što je u mojoj moći da ti se tako nešto više nikad ne dogodi. Ni tebi ni ikom drugom. Sad možemo do tvojih roditelja, jako se brinu.- kaže i zavjerenički mi namigne pa ustanemo, ja nešto teže jer mi se još uvijek vrti u glavi. 

Čujem vikanje u hodniku i znam tko je. Žena ga primijeti pa stane ispred mene kako bi me zaštitila. Ali on mi ne može učiniti ništa- na rukama ima lisičine i dva policajca u uniformama mu stoje svaki s jedne strane.

Viče dok me ne ugleda, a onda zašuti i u njegovim kestenjasto smeđim očima vidim molećivost kakvu do tada nikad nisam. Lice mu je ispijeno, a ramena obješena- od večeras je ostario barem dvadeset godina. Boji se. Dobro. Slomljen je. Još bolje. 

Policajci ga pogurnu prema naprijed pa nastavlja hodati. Dok promatram njegov gonjeni pogled, kao u jelena kojeg su upravo ustrijelili, vrate mi se slike od ranije ove večeri- kad stavljam usne na njegove jer imam osjećaj da ću se ugušiti ako to ne učinim, ali me on odgurne od sebe i to me boli više nego da mi je udario šamar. 

-Nemoj. Rekao sam ti da imam drugu.- kaže i meni se oči pune suzama, ali ne trepćem kako ne bi počele padati posvuda po autu. –Molim te da to poštuješ.- 

Ne kažem ništa. Samo zamahnem rukom i on se trgne kad mi nokti okrznu površinu njegove kože. Gleda me uplašeno iako je veći i jači od mene. Izletim van, a kad se okrenem, njega nema na ugibalištu, kroz gustu maglu vidim kako mu auto nestaje u daljini. I onda shvatim da mi je užasno hladno jer je prosinac, a ja sam zbog njega obukla kratku haljinu i tanke čarapice. 

I odjednom se odvojim sama od sebe i počnem udarati glavom o stup polijepljen oglasima. Ni ne marim gleda li me netko. Udaram sve dok mi ne počne pulsirati u sljepoočnicama i dok mi se krv ne počne slijevati niz čelo. Dobro. Malo mi je lakše. Odrapam čarape onako kako bi ih on odrapao u autu da me želio kao prije. 

Onda pozvonim na vrata svoje kuće i prezentiram se roditeljima kao da sam lutka u izlogu. One pričaju bolje priče nego što bismo mi ikada mogli. 

Sada slušam sve ove ljude kako govore da će mi pomoći. A njemu će na čelo otisnuti etiketu „zlostavljač“.

E, moj Mario. Odbio si krivu djevojku.