Nikola Šimić Tonin | Portreti skice i studije Ivana Tomljanovića

 

Iako vješt u potezu, Ivan Tomljanović, preciznog i brzog opažanja ne ustrajava u anatomskoj dosljednosti ljudskih likova. Ne zadovoljava konačni i završen izričaj. Već komunikaciju i dijalog sa objektom prikaza. Ustrajan u realnom prikazivanju, odustaje od renesansne dopadljivosti i dosljednosti, dopadljivosti i dosljednosti zavodljivosti barokne punoće u kojoj svjetlo i sjena utječu na mogućnosti uzdizanja crteža do zaokružene i samodovoljne likovne discipline.

Potez jedne crte, odlika najvećih, mada Ivan kada i to dosegne, često ostane nedosljedan i podliježe docrtavanjima, iako neosporno vlada svim crtačkim tehnikama u profesionalnoj i radnoj terminologiji, često je neke od kompozicija profesionalno odrađivao. Pomalo naivno, dječji izričaj, i kod slika izraza dječjeg motiva, kontrolirani fenomen naivnosti koji nije produkt manipulacija i predumišljaja, stav i opredjeljenje da to bude tako kako jest. Kad kroz kroki napravi čudo, kad komponira veliki crtež koji koristi u izradi tapiserija, odstupa od konkretnog rasporeda zgrada, crkava… iako zastarjelog nagnuća ka tradiciji i povijesnoj i vjerskoj baštini, potpuno integrira s tim elementima taj „arhaični grad“ na istočnoj obali Jadrana, jedan od petnaest najstarijih gradova na „kugli zemaljskoj“, koji se suprotstavlja, mjeri, i opire velikom tutoru sa sjevera Jadrana. On je educiran, stručan, načitan, nije opčinjen umjetnošću.

Nitko se ne bi usudio napraviti takav grad, to jest zanimljivost njegovoga likovnoga stvaralaštva, on čak i valove obrne, jedna začudna izokrenutost, odstupanje od prirodnoga stanja mora. U tome i jeste njegova aktualnost i modernost.

Svetohraništa, Križni putovi… rađeni po narudžbi, nikada sa ciljem  umjetničkih eksponata već u službi euharistije. Tabernakuli nikada nisu na pravi način valorizirani  i nikada nisu izlagani stručnoj javnosti, i mnogo je učinjeno s emotivnim nabojem, i sam je vjernik, i postiže vrlo visoke umjetničke dosege.

Ivan Tomljanović nije imao ambicije bavljenjem visokom umjetnošću u crkvi. Već samo poslati vjerničku poruku. Da se na prihvatljiv i jednostavan način prikaže Evanđeoska poruka. Uvijek pokušava reagirati i reagira prije svih. Među prvima je potpisivao Alojzija Stepinca „Sveti“ još u ono vrijeme, vrijeme Jugoslavije dok još nije bio ni Blaženik. Dao je zamjensku riječ za Mrtvu prirodu: TIHOBITI.

Treba učiniti sve da se stručno valorizira i sačuva njegova ostavština, u današnjem vremenu površne i brze percepcije suvišnog i nepotrebnog. Tako su kao ni jednome umjetniku na ovim prostorima uništavani i rušeni njegovi radovi, bez objašnjenja. Kao što je učinjeno s freskom „Srca Isusovoga“ i druge freske i radovi po crkvama.