Božica Jelušić | Snijeg

 

Snijeg želi dobrojutro, snijeg nešarenilo želi;

Samo crvenom grmu daruje gostoprimstvo.

Gine na prozorskom staklu, vraća me u djetinjstvo.

On zrnat je ko proso; istočnom trasom se bijeli.

Snijeg veli Ja sam britva, stružem zemaljske dlake,

Na tanjuru vam nudim krutog i blistavog sleđa.

Želim da daleka brda poda mnom pognu leđa,

I da vas čiste i bijele uznesem pod oblake.

Snijeg se ružnoći naruga i isplazi joj jezik:

U dimnjake se sruči, čađava grotla začepi.

Bijele plakate bez slova po cijelom gradu zalijepi,

I samo pamukom bijelim omota savršen brezik.

Snijeg puni pećine, vrulje, gdje izvor živ klokoće.

Gdje bugačicom stisne, glasove rastavi s jekom.

I kad nam sve oduzme, šapne na narječju mekom:

Ne marite gubitke, dajem vam carstvo samoće.