Nakon obavljenog liječničkog pregleda i uspješne operacije srca koje još uvijek kuca i voli sve dobre i plemenite ljude, otišli smo na ručak. Naravno u najpoznatiji riblji restoran u cijelomu gradu. Koji se nalazi na ulazu u prigradsko naselje Bilje uz rijeku Dravu. U sjeveroistočnoj Hrvatskoj i na samom rubu Parka prirode Kopački rit, jednog od najvećih močvarnih područja u Europi. Uz obalu stare Drave, okružen zelenilom i prekrasnom, netaknutom prirodom. Divljom trskom i lopočem u mirnom rukavcu Drave, gdje plivaju divlje patke, gnjurci i druge močvarne ptice. Dok u smiraj dana možete uživati u veličanstvenom pogledu na zalazak sunca. Udaljenog, samo nekoliko kilometara od centra grada.
Nekadašnji riblji restoran kojeg se svi rado sjećamo i koji je, kao i svi riblji restorani iz prošlosti, bio smješten uz glavnu cestu i obalu rijeke, uništen je odmah na početku Domovinskog rata u Hrvatskoj. Bio je okružen visokim i razgranatim samoniklim drvećem, koje je također posječeno. Za mnoge građane grada Osijeka, Baranje i sve drage goste iz okolice on je oduvijek bio puno više od običnog restorana. Tamo se plesalo i pjevalo do kasno u noć ili ranih jutarnjih sati. Naravno uz romsku glazbu.
U njega su svi rado dolazili. Najviše zbog poznate romske glazbe, glavnog obilježja romske kulture. Romi su svojim nomadskim načinom života, seleći se iz jedne zemlje u drugu, dolazili u dodir s različitim kulturama, što im je omogućavalo da svoje glazbeno znanje neprestano nadopunjuju novim i originalnim spoznajama. Poznati kao razni zabavljači i ulični svirači, uživali su veliku popularnost u narodu. Za njih je glazba neizostavan i sastavni dio života. Dok je po tradiciji glavno zanimanje Roma glazba i ples.
Mnogi od njih zbog siromaštva i nemogućnosti pohađanja škola ne znaju čitati note, ali imaju odličan sluh. Sviraju nekako iskreno, karakterno, bolno i ponosno iz dubine svoje široke romske duše. Što se i osjeti a i sami kažu da prava umjetnost, uvijek dolazi iznutra. Dok veličina ljudi ne ovisi o njihovom bogatstvu i moći, već o karakteru i prijateljstvu.
Poznato je da je Primaš, odnosno vođa romskog orkestra, uvijek svirao glavnu melodiju, obično na violini ili prima tamburi. Njegova se violina čija je tužna glazba vrlo emotivna, posebno isticala. Činilo se kao da u njegovim rukama violina tužno cvili ili plače. Izazivajući suze na oči. On je bio pravi vođa romskog orkestra.
Mladi i talentirani Romi u svojim mješovitim orkestrima imaju jedinstvenu priliku izvoditi ne samo tradicionalnu romsku glazbu već i klasična remek-djela. Poznato je da su vrhunski klasični skladatelji koristili romsku glazbu u svojim djelima.
Uloga Roma u oblikovanju nekih od najpopularnijih glazbenih žanrova je neporeciva. Dok su mnogi od poznatih romskih glazbenika ostavili dubok trag. Poneki virtuozi na violini, uspješno su svirali glazbu iz operete Princeza čardaša, koja se također izvodila u osječkom Gradskom kazalištu. Kao i najpoznatiju romsku pjesmu ili himnu: “Đelem Đelem” koju je pjevala romska pjevačica O.V. u poznatom filmu: “Skupljači perja”.
Makedonska pjevačica E.R. (1943.-2016.), također romskog porijekla, bila je tekstopisac i dobrotvor. Tijekom svog života nastupala je na mnogobrojnim koncertima, uglavnom iz humanitarnih razloga. Naravno uz ples koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Stekavši veliku popularnost u mnogim zemljama.
Stoga dobru romsku glazbu, vole svi jer osvaja srce i dušu. Nekad se u ribljem restoranu sviralo i pjevalo po cijele noći. Tko je zataknuo novac u žice na tamburici ili gudalo na violini, romski bi mu svirači svirali na uho ili ga pratili kući. Svi su voljeli romsku glazbu jer su osjećali da oni sviraju iz duše i donose glazbu do srca slušatelja. Što ponekad dovodi suze na oči ili radost i tugu u srce. Stoga mnogi vjeruju da tužni zvuk violine zaustavlja vrijeme, prenosi ga u drugu dimenziju i čini život ljepšim.
Nekada se popularna romska glazba slušala uz jelo i piće. Naravno u omiljenom ribljem restoranu s pravom, domaćom hranom. Raznovrsnim jelima s pravim bogatstvom mirisa i okusa u kojem sva osjetila uživaju.
Dok je romski orkestar svirao glazbu za poznati mađarski narodni ples: "Csárdás". Prepoznatljiv po pripadajućem dvočetvrtinskom ritmu s promjenom tempa od laganog (lassú) do bržeg i intenzivnijeg, s vrlo brzim završetkom (friss). Što samo romski virtuozi na violini najbolje svirati znaju. Plesači su bili mješoviti muško-ženski parovi. Djevojke su nosile tradicionalne crvene haljine i crvene čizme, dok su mladići obavezni nositi crne jahaće čizme i narodnu nošnju. Otuda naziv poznate pjesme i plesa: "Piros csizmát visel a babán", (hrvatski: lutka nosi crvene čizme). Svi su plesali u zanosu glazbe. Repertoar je bio raznolik. Obično su svirali mađarske : "Az a szép, az o szép, sélek a szeme kék ... - (hrvatski: Najljepši je onaj koji ima plave oči ...) ili hrvatske pjesme: "Nema ljepše djevojke od Marike ciganke… Za sve je pjesme bilo zajedničko da su emotivne i melodične. Naravno, samo uz nastup Roma čija glazba dira srce i dušu te tjera suze na oči. No, njihove pjesme ponekad govore i o bolnom iskustvu. Ljudima koji su neslavno i nepravedno završili odvojeni od društva. O stalnim svađama i tužnim osjećajima. Nastojeći ukazati na nepravdu s kojom su se Romske zajednice suočavale kroz povijest. Kao i želji za dostojanstvom i slobodom. Njihovom dragom zavičaju i dobrim, starim običajima kojih se ni pod koju cijenu nisu htjeli odreći. Kao i pjesme, plesa i srdačnog razgovora u dobrom društvu.
Stoga ne čudi što su nekadašnji riblji restoran posjećivali svi. Od običnih ljudi, poljoprivrednika i radnika do umjetnika, političara i slučajnih putnika s dobrim namjerama. Svi oni koji vole dobre i plemenite ljude, glazbu, ples i dobru hranu.
No, kažu da ni ovaj novi riblji restoran nije loš. Također ima dobre hrane i ukusnih, raznovrsnih jela. Izvrsna je kuhinja na dobrom glasu, u što smo se i sami uvjerili. Stoga se s pravom može reći da je dostojan nasljednik starog ribljeg restorana.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.