Mario Volf | Oblak

Hvalio se oblak jedan
čuda svakog da je vrijedan.

„Svi sad strepe, svi se boje
ledonosne djece moje!“

Smijao se, tuštao je,
ledom silnim, pljuštao je.

„Gdje god prođem pustoš osta,
svi me mole dosta, dosta!“

Ljetinu je uništio,
i tome se samo smij´o.

„Vladar neba samo ja sam,
kraja nemam kad se glasam!“

„Sto godina vladar bit ću,
pustoš silnu ostavit ću!“

Nije znao oblak silan,
da on zvuči kao pijan.

Jer sve mora da se vrati,
sila svaka da se plati.

Mislio je vječno trajat´
al´ ga vjetar stade skrajat´.

Pa kad nasta vjetra huk,
od oblaka osta muk.

Ilustracija naslovnice: Agnez Volf