Slavica Sarkotić | Prosinački nokturno

Prosinačko vrijeme. Danima kiša sipi.

Blatan je prilaz. Kvaka na vratima škripi.

Pustom ulicom prolazi pokisli pas.

I negdje zvoni. Napuklog zvona glas.

Kroz maglu dopire odnekud sjekire bat.

Memla i paučina. Na zidu kuca sat.

Večer se spušta. Niti paukove pređe.

Pale se ulična svjetla. Otežale vjeđe.

I čini se kao da negdje netko pjeva.

Osipa se večer. Vrijeme je tek pljeva.

Nit koraka nit glasa. Samo tišina.

Klatno se njiše. Praznina, praznina, praznina.

Prolaze sati. Mjesec u obilazak kreće.

I plamte zvijezde. Ili udaljene svijeće.

Polako se posvuda šire pipci noći.

Posvuda mrak. Tek sjaje vjerne pseće oči.